Teza unutar mojeg teksta o ljubavi koja je vjerojatno izazvala najviše nedoumica kod čitatelja/slušatelja je ona u kojoj tvrdim da ljubav ne smije biti reducirana na razinu osobnog ili partikularnog, odnosno da čak i kad je tajna, ljubav nije naprosto osobna stvar. Što to znači i kako razumjeti te pomalo uznemirujuće tvrdnje?
Što sam time htio reći mislim da se može dobro ilustrirati pri usporedbi seksualnosti i ljubavi. Naime, seksualni užici, fantazije i slično jesu uvijek nužno partikularni, što će reći da vrijede samo za specifičnu individuu ili u najboljem slučaju za određen skup individua. Moj seksualni užitak je svojstven samo meni i ne mogu ga podijeliti ni s kim drugim, pa čak ni sa svojim partnerom/partnericom, a kamoli nametati nekom drugom. Otud problem s de Sadeovim projektom univerzaliziranja užitka odnosno fantazme koja strukturira užitak, prema kojem bi svatko imao pravo nametati svakome svoj partikularni užitak. No, kao što piše Slavoj Žižek: "u samoj je prirodi fantazme da se odupire univerzalizaciji - fantazma je apsolutno partikularan način kako svatko od nas strukturira svoj 'nemogući' odnos prema traumatskoj Stvari", a "svaki pokušaj da se 'pravu na užitak' dade oblik univerzalne norme u skladu s 'kategoričkim imperativom' nužno završava u slijepoj ulici" (Slavoj Žižek, Gledanje iskosa, str. 334-335).
Ljubav, s druge strane, ima univerzalni domet. Točnije, ljubav ima i partikularnu i univerzalnu dimenziju (stranu). Partikularnost ljubavi ogleda se u načinu na koji svatko od nas doživljava ljubav na drugačiji (sebi svojstven) način te u posebnosti svake pojedinačne ljubavne veze, dok se njezina univerzalnost ogleda u tome da je svatko od nas sposoban doživjeti svijet iz perspektive različitosti i dijeliti život s drugom osobom. Zbog toga se može reći da je ljubav, to jest voljeti, generička sposobnost čovječanstva.
Kad kažem da ljubav nije naprosto osobna stvar, to se nikako ne bi smjelo tumačiti na vulgaran način, kao da svatko ima pravo petljati se u tuđi ljubavni odnos. Ne radi se uopće o tome da se privatno učini javnim, nego o tome da voleći drugu osobu i gradeći ljubavni odnos (vezu) s njom svatko od nas sudjeluje u nečem što ga nadilazi i što ga implicitno povezuje sa svim drugim ljudima. Ljubav se ne može posjedovati, ona nije nešto što se može posvojiti (učiniti vlastitim), već nešto u čemu se može samo sudjelovati. Ona se može (i mora) utjeloviti vlastitim životom i djelom, a to naposljetku znači biti subjektom jedne istine.
