Danas već davne 2004. u Quorumu je izišao tekst Zorana Roška "Književnost kao žanr življenja". Riječ je o svojevrsnom pop-delezovskom tekstu u kojem Roško sagledava književnost kao dio života (kao žanr življenja), a najvrjednijim u književnosti proglašava intenzivno iskustvo koje nam ona priskrbljuje dok čitamo. Roško se obrušava na klasičnu (Kantovu kao i Hegelovu) estetiku i koncept autonomije književnosti (i umjetnosti) te piše:
"Neko 'umjetničko' djelo pamtit ćete i vrjednovati ako vam nešto znači u životu, a ne zato što ono gradi autonomnu sferu umjetnosti koja ima neki transcendentni smisao sama po sebi ili u sklopu nekog sustava ljudskog razvoja 'duha'."
U konačnici Roško ide toliko daleko te tvrdi da nas zapravo i ne zanima književnost kao takva nego intenzivno iskustvo koje nam njezino čitanje priskrbljuje. Književnost (i umjetnost općenito) služi dakle samo kao medij (posrednik) tzv. droge života:
"Nije nas briga za umjetnost po sebi, nego za drogu života koja će nas tresnuti više i od samoga života. Snažna djela želimo jednostavno jer imaju potencijal da budu među najživotnijim dijelovima naših života, ne zato što su umjetnost. Slično tome, ne pijemo vino ili konjak jer nas zanima autonomni svijet alkohola i ne želimo biti zaljubljeni jer nas zanima autonomni svijet ljubavi i njegova opća uloga u 'razvoju' čovjeka i kozmosa. Želimo iskustva koja će biti važna, intenzivna, i nije nas u osnovi briga odakle dolaze..."
Život se dakle, prema autoru, sastoji od potrage za intenzivnim iskustvima te je samo intenzivan život onaj vrijedan življenja. A kako su naši životi često dosadni i oskudijevaju intenzivnim iskustvima, književnost, bila ona umjetnička ili ne, služi upravo kako bi ispunila tu prazninu.
Sve u svemu, svjetonazor koji Roško izlaže karakterističan je za naše doba: on se počeo razvijati u prvoj polovici dvadesetog stoljeća, a vrhunac dostiže u kasnom kapitalizmu druge polovice dvadesetog stoljeća. Iako mi se svidio Roškov tekst i iako cijenim to što je napisan iskreno (što autor piše na temelju osobnog iskustva) - barem se tako čini - postoje određeni problemi sa spomenutim shvaćanjem književnosti i glorificiranjem intenziteta i intenzivnog življenja na koje mislim da je vrijedno upozoriti jer se ne odnose isključivo na Roškovu poziciju, već predstavljaju vrlo raširenu koncepciju danas.
Mislim da je Roškov svjetonazor opasan naprosto zato što mu nedostaju kriteriji za razlikovanje između "dobrog" i "lošeg" intenziteta, to jest onih intenziteta koji prate kreaciju i postajanje od onih intenziteta koji vode u ovisnost, ludilo ili čak smrt. Jednostavno rečeno, jesu li sva intenzivna iskustva jednako dobra ili poželjna? Mislim da nisu. Postoje intenzivna iskustva koja nam otvaraju nove mogućnosti života ili nas barem pozivaju da mislimo život na nove načine, a postoje intenzivna iskustva koja nas naprosto zatvaraju u začarani krug ovisnosti (droga, pornografija).[1] Problem je dakako kako pronaći kriterij njihova razlikovanja ako on nije dan, to jest ako kriterij razlikovanja ne prethodi intenzivnom iskustvu. Iako nemam odgovor na taj problem, mislim da je barem bitno suočiti se s njime (imati ga na umu) svaki put kad govorimo o intenzivnom iskustvu. Roško to ne čini i to je njegova pogreška.
Zaključno, iako možda postoje mnoge mogućnosti života i iako možda postoji tijelo-bez-organa, svatko od nas ima samo jedan život i samo jedno tijelo - treba ih stoga znati mudro koristiti.
[1] O problemu "lošeg" intenziteta vidi primjerice u ovom članku.
