Statistika

Kako je nedavno prošlo godinu dana od pokretanja ovog bloga, odlučio sam iznijeti podatke o tri najčitanije objave, a to su:

1.) "Osvrt na film Badiou"

Pomalo neočekivano, ali možda samo znak da bih trebao pisati više osvrta na filmove. Tekst je nastao u vrijeme kad, mislim, još nisam pročitao nijednu Badiouovu knjigu. (Nedugo nakon toga pročitao sam Manifest za filozofiju). Drago mi je ako je tekst potaknuo nekoga da pogleda film ili pročita neku Badiouovu knjigu, kao što sam i tada napisao. 

2.) "Osvrt na tribinu 'Književnost i otpor'"
Prvi tekst objavljen na blogu. U njemu se već daju iščitati naznake kritike stvarnosne proze i neorealističkih poetika, čime sam se počeo tada baviti.

3.) "Letter to a friend"
Ponovno rani tekst. Postoji nekoliko sličnih "pisama" koje sam napisao svojim imaginarnim prijatelji(ca)ma. Ne dijelim više neke od stavova iznesenih tamo, ali to je možda ogledni primjer mojih pokušaja pisanja u formi pisma.

Quote of the day

Laruelle on the transformation of Christianity and religion:

"Man-in-Man as being without-consistency, revealed by murder and persecution, is designed to oust the old onto-theo-logy, its diverse branches, and to rethink the Christian and Gnostic experience under ultimately human forms. We do not practice or import any atheism, in undertaking an exercise of thought we sufficiently 'believe' in God, Christ, and more so in the Hell where these shadows live. We believe in a God who claims to take place of Man-in-person and who is in Hell. In a Hell whose other name is 'the World' dominated by the Principle of Sufficient Church. But also in a 'non-Christian' Christ rather than an Anti-Christ. This is the human trinity that we oppose to all those all-too-divine religions. A trinity that is no longer of three persons, but of Man-as-final-identity announcing his being-human in the World within the radically subjective figure of a Future Christ that every man who is in-hell has in becoming." (François Laruelle, Future Christ: A Lesson in Heresy, p. 30)

Loneliness

There are numerous things which can be discussed in regard to the Covid-19 pandemic and there are certainly some of its implications and some lessons which should be taken from this situation in order to help us cope with or even prevent similar events in the future. It is also known that many people, especially on the left, have called for this pandemic to be taken as a crucial stimulus that should lead us towards the transformation of society. Whether it is solidarity or barbarism (everyone for oneself) that is going to prevail in the future, that is the question. Unfortunately, for the system to be shifted in a different direction, that of what is usually called a sustainable future, I do not have much hope. 

In this text, however, I want to discuss something different, much less ambitious and probably even unpolitical at first glance. It is known that situations like this one that force the whole population into isolation can have a strong effect in inducing loneliness (and depression) in people. People who are especially liable to those effects are the people who live alone but who are not completely content with that condition.

This is also the situation in which the emergence of this epidemic/pandemic caught me personally. While I can imagine that some artists/philosophers might have found this situation helpful in a little bit perverse/narcissistic way, because it offered them a reason (#stayathome) to withdraw in isolation and commit themselves to their work, this was not the case with me. The opposite response, that of commitment to the political/communal aims was also not my primary reaction. To be honest, political (communal) came to me as secondary, to some extent even as a substitute for the unattainable intimacy.
For the last couple of months, from the start of the new year approximately, I have been coping with the strongest loneliness I have ever experienced in my life. There are two important and interconnected reasons for it: the severance of the connections with the university which was the institution that literally organized my life and determined my acquaintances for the last five years and parallel loss of few friends with whom I regularly used to talk and "hang out" during my studies. However, with these severances of the old relationships (that with university and that with former friends) also came something unexpectable which promised not so much to substitute for those lost relationships but to enable me to take new paths in my life, paths which I felt were much needed. So it was not the question of finding a way to re-territorialize myself either within the family or within the academic institution but to continue the process of de-territorialization already initiated through writing. It was the question of finding new intensities which could supplement and work with those already found in philosophical thinking/writing.
I was just starting to explore those when this epidemic happened. So if I were to summarize my life in the last few months, apart from my writing there was only one thing (structural but nonetheless completely aleatoric) worth mentioning. I realized that this battle (loneliness) must be won on a different ground - that of real life. As a result, the thing into which I started to invest all of my remaining hope were some unpredictable encounters (chance-meetings) that used to happen to me occasionally - about once or twice a month. I started gambling with my fate, as Brian Ferry would put it, in the purest conviction of (anti)philosophers such as Kierkegaard and Nietzsche. Unfortunately, though, I remained too much of a philosopher (and masochist) for it was only later, but never in that very moment, that I recognized these chance-meetings as small events (falling in love, to put it bluntly). Swallowing in the feelings of guilt and shame afterwards I started to think about them (places, times and persons who accompanied them) extensively (the whole theory soon followed).[1] When the epidemic was announced in Croatia, I entered into the self-perpetuating circle of suffering. The compulsion to repeat in its cruel sense. What soothed me before was that the lost chances might soon be changed for a new one which will be realized (effected). But these days were suddenly over. The streets were emptied,  the contact was forbidden and the chance for meeting someone was practically obliterated. I would not know how to describe the condition in which I found myself better than by using a metaphor of a rat in a maze. It was not depression (for desire was constant but it couldn't be aimed anywhere) but yes, loneliness. I've never felt my work so pointless. I continued to read and write, either for my Master thesis or for my other projects, but I cannot say that it made me feel any better. No, it was just dull work.

Now, after this introduction about my personal situation, I want to discuss briefly loneliness in men and women and a different way in which this universal condition affects two sexes. The following discussion mostly refers to loneliness in the way it affects young people (adolescents) like me. 

Well, it seems to me that the strongest form of loneliness in men appears as something strongly connected with sexuality. To put it simply, loneliness in men (heterosexual and homosexual alike) almost always has to do something with sexual desire or even more precisely, sexual drive. What must be kept in mind nevertheless is that it is not reducible to want (lust) for sex. It also includes a wish  (though little bit unknown at first) for sharing life with the other person, which essentially means experiencing the world in a different way, and the need for tender (loving) feelings. However, it seems that this male loneliness first and foremost appears as something sexual, which undeniably has to do with man's hormonal constitution. Mark Fisher summarized greatly the painful experience of being a male adolescent, especially in today's pornographic age. While writing about Birthday Party, he notes:
"(...) if women want to know what it is like to be inside the body of and brain of an adolescent male, they can do no better than listen to these songs. This is crucially not just about (lyrical) content but also form – the lurching funhouse-cum-torture chamber topographies of the music capturing the chaos of a seething reptile brain stewed in hormones and programmed by pornoscopic junk, the whole racket kept from devolving into the totally inchoate by the dumb implacability of drive, impersonated in the BP and the Bad Seeds by Pew and Adamson’s bass."[2]
But knowing that it is about hormones - testosterone - makes it a little bit easier, right? "It ain't me babe", as Mark Hollis sings in the song "Desire". So it is something that has to be endured on the one hand, as Mark Fisher points out in his text. But there is more to it. And that more points towards intimacy and tender feelings. Or if we are to be slightly misogynistic, we would say that it has to do with the kindness of women, as Ballard would have written. The point about male loneliness is that it mixes both sexuality and tender feelings. Otherwise, it would be just lust: "Sometimes I'm thinking that I love you/ But I know it's only lust" (Gang of Four, "Damaged Goods"). We can notice this difference also in the way that woman is perceived by man. While in lustful longing woman embodies sexual object or even partial objects, to a lonely man who desires intimacy the woman with whom he falls in love almost inevitably appears as an angel.[4] David Sylvian captures perfectly this figure of woman-as-angel in the song "The Other Side of Life" where he sings: "She comes and goes / The other side of life / Sheltering only / The other side of life".
But what about loneliness in women? We are tempted to ask ourselves do women feel lonely at all because, as contemporary mainstream media wants to reassure us, women are doing completely fine on their own.[5] While this is certainly true on the one hand, that does not mean that they do not suffer from loneliness or even depression. But we must differentiate female loneliness from the male one because, for all that I know, female loneliness isn't usually connected with sexuality. That is not to say that women don't have a sexual drive. They certainly do, though in much more moderate doses than men. So what is then the cause of loneliness in women and moreover how do they experience it? I would be lying if I said I knew. I guess that it is caused by the need for intimacy and sharing life-experience just as in men. So it is in a loneliness that both men and women experience their need for intimate/love relationship. The second reason might have to do with the not-wholeness of woman I have already discussed previously. Though both capitalism and patriarchy offer a woman an exit from such a condition, these exits are false. It is actually learning to live with it both passively, by enduring it, and actively through creativity (becoming), that is a woman's task. Just as men have to learn to live with their desire (and direct it towards something creative), women have to learn to live with their not-wholeness. But that should not be conceived as an obstacle preventing them from actualizing their potentials but quite on the contrary, it is because of those universal structures of their being that men and women are capable of it in the first place.

---

[1] I'm willing to elaborate the whole little theory one day but currently, it would be too painful to do it.
[2] Fisher, Mark, „This desire to possess her is a wound: Nick Cave and masculinity as pathology“ (see here).

[4] It is only now, retrospectively, that I am able to understand the kind of infatuation through which poets like Dante and Petrarca might have gone.

[5] Many theoreticians agree that single women tend to manage their lives and careers in a contemporary western capitalist society better than their male contemporaries.

O Mortonu i Tamnoj ekologiji - revizija

Kako je već prošlo pola godine otkad sam napisao prikaz[1] knjige Tamna ekologija: za logiku budućeg suživota Timothyja Mortona i kako sam u međuvremenu stekao kritičku distancu koja mi je nedostajala za vrijeme pisanja prikaza, htio bih se nakratko vratiti vlastitom prikazu te proći još jednom kroz tekst kako bih ukazao na ona mjesta koja bi iz današnje kritičke perspektive vrijedilo dopisati ili preispisati.

Prikaz započinje neobičnom uvodnom rečenicom: "Kako se s godinama klimatske promjene počinju sve znatnije očitovati, a različiti ekološki problemi sve više isplivavaju na površinu, u suvremenoj ekološko-filozofskoj misli sve češće nailazimo na taman i depresivan pogled na budućnost ekologije, čovječanstva pa i mišljenja uopće." (str. 163) kojoj je posve nepotrebno pridodana fusnota koja ne donosi nikakvu novu informaciju. Već se pri takvom početku vidi da je tekst pisan s velikim emocionalnim ulogom. Moglo bi se reći da autor nije samo pisao pod utjecajem Mortonova mišljenja, već zapravo i njegova afektivnog stila. Prikaz knjige zaista jest pisan mortonovski, ako već možemo govoriti o Mortonovu stilu, a za što mislim da postoji dovoljno materijala.  Ono što bi međutim moglo biti filozofski problematično u uvodnoj rečenici jest miješanje zabrinutosti za budućnost čovječanstva sa striktno filozofskim ambicijama suvremene filozofije koja filozofiji pošto poto želi vratiti pravo na govor o apsolutu. Naposljetku, pišući fusnotu nisam toliko htio aludirati ni na jednu konkretnu knjigu, koliko na opću atmosferu u suvremenoj filozofiji i kulturalnoj teoriji. (Za ilustraciju te atmosfere vidi jednu od prethodnih objava.)

Nakon uvodnog predstavljanja autora dolazi odlomak u kojem sam podsjetio na sukob između dekonstrukcijske (književne) kritike i ekokriticizma (ekokriticizmu bi se mogao pridodati i ekofeminizam) te pokušao vrednovati objektu usmjerenu ontologiju u kontekstu prevladavanja tog sukoba. Taj odlomak i dalje mi se čini kao jedan od najvalidnijih u prikazu. Jednostavno rečeno, pozivajući se na Mortonove argumente, pokušao sam uputiti kritiku koncepta prirode kakav koriste ekokritičari, kao onaj utemeljen na metafizici prisutnosti i binarnim opozicijama (čovjek - priroda, kultura - priroda). Priroda nije izvanjsko čovjeku pa tako ni ekologiju ne možemo definirati kao disciplinu koja se bavi čovjekovom dominacijom nad prirodom. Točnije mi se čini definirati ekologiju kao disciplinu koja se bavi proučavanjem složenih odnosa između živog i neživog svijeta te načinom na koji čovjek svojim aktivnostima mijenja uvjete samog života na Zemlji te tako utječe na život svih drugih živih bića. Tako dolazimo do Antropocena, ključnog koncepta za uvodni dio Mortonove knjige, koji sam u fusnoti definirao kao "nezgodni trenutak" (radi se zapravo o vremenskom periodu od preko sto godina u koji se obično smješta početak Antropocena, od početka industrijske revolucije pa do prvih testiranja atomske bombe) u kojem ljudska vrsta postaje geofizička sila na planetarnoj razini. Postoje naravno određene alternative predloženom konceptu (kapitalocen, ktulocen) o kojima Morton ukratko raspravlja, ali to nije od središnje važnosti za njegovu knjigu, iako možda sadrži određene implikacije.[1] 
Sljedeći odlomak koji se odnosi na strukturu same knjige kao i na Mortonov stil od središnje je važnosti. Zamjećujem kako je "Mortonovo pisanje asocijativno i eklektično" te da kao takvo "ono uvelike potkopava svaki pokušaj sažetog i preglednog izlaganja sadržaja knjige." (str. 164). Ta primjedba naime ima velike posljedice i za same Mortonove koncepte i njegovu argumentaciju što sam međutim propustio istaknuti. Nathan Brown zato u svojem osvrtu na jednu drugu Mortonovu knjigu upozorava na možda i temeljni problem Mortonove ekološke filozofije, a to je njezina konceptualna nesređenost i posljedična nekonzistentnost filozofskog mišljenja koje autor pokušava oblikovati u svojim knjigama. Ukratko rečeno, Mortonove knjige pune su zanimljivih ideja, ali ako zagrebete malo dublje ispod njihove retorički izazovne površine, vidjet ćete da su one konceptualno često vrlo nesređene. Uzrok tome je što Morton, unatoč tome što ga se naziva jednim od vodećih ekoloških filozofa, nije razradio vlastiti filozofski sustav (uglavnom se priklanja OOO), već se u elaboraciji svojih ideja oslanja na različite, nerijetko međusobno suprotstavljene filozofe (za Mortona su primjerice jednako važni Deleuze i Harman).
Nakon ove kratke digresije o strukturi Mortonova mišljenja vratimo se ponovno samom prikazu. Nastavak prikaza slijedi tok izlaganja u samoj knjizi koja je sastoji od tri dijela (velika poglavlja) naslovljena "Prva nit", "Druga nit" i "Treća nit" i dva kraća poglavlja "Početak poslije kraja" i "Kraj prije početka". Takvi nazivi poglavlja već upućuju na petlju kao temeljni koncept knjige.
Uz napomenu da bi bilo vrlo teško pregledno izložiti sadržaj knjige, odlučio sam ipak napisati kako "Prva nit započinje uvođenjem nekih od temeljnih koncepata ekološkog mišljenja, kao što je antropocen, pri čemu se paralelno s time autor upušta u kritiku humanistike i njezinih različitih ogranaka (primjerice kulturalnog marksizma) koji odbijaju misliti te hiperobjekte i tako priječe razvoj ekološkog mišljenja." Cijela Mortonova prepirka s kulturalnim marksizmom i humanistikom generalno u ovoj pa i u drugim knjigama, zaslužuje zasebnu analizu. S jedne strane neosporno je da tradicionalna humanistika kakva još uvijek dominira na sveučilištima ima malo toga za reći o antropocenu i našoj ekološkoj stvarnosti. Jedan od središnjih razloga, i tu je Morton u pravu, jest neadekvatnost njezina konceptualnog aparata. S te strane Mortonova kritika kulturnog marksizma kao i ekokriticizma čini se opravdanom. Morton nas zatim, kako navodim, poziva da se "otrgnemo" antropocentrizmu i korelacionzimu kako bismo mogli misliti ono što naziva hiperobjektima. (Pitanje može li se globalno zatopljenje nazvati objektom, ma uz kako god široko shvaćanje objekta kakvo je svojstveno OOO, ostavljam po strani.) Autorov odnos prema kritici antropocentrizma također bi bio vrijedan detaljnijeg razmatranja, ali za ovu priliku pažnju ću posvetiti samo obuhvatnijem konceptu korelacionizma kojeg uvodi Quentin Meillassoux u knjizi Poslije konačnosti: esej o nužnosti kontingencije.[2] Problem  je naime što OOO pa tako ni Mortonova filozofija ne mogu biti shvaćeni kao "izlazak iz korelacionizma", pogotovo ne na način na koji taj izlazak vide Meillassoux i Brassier. Već sam naziv ovih filozofskih pravaca - objektu usmjerena ontologija (OOO) i objektu usmjerena filozofija (OOP) - rekao bih, svjedoči o tome da se radi o filozofiji koja ostaje unutar korelacijskog kruga. Ukratko, Mortonova kritika korelacionizma u knjizi Tamna ekologija zapravo je kritika antropocentrizma (privilegiranje relacije između čovjeka i svijeta), a njegov odgovor na problem korelacionizma zapravo se, karakteristično za OOO, svodi na proširenje korelacionizma (još više korelacionizma, molim!), a ne njegovo odbacivanje! Ukratko, sve ono što Morton zamjera kulturalnom marksizmu, spekulativni bi realist mogao zamjeriti Mortonovoj filozofiji![3]
Nakon tog uvodnog kritičkog obračuna s humanistikom, Morton ulazi u ono što predstavlja srž njegove knjige, a to je kritika onoga što naziva agrilogistikom. Riječ je dakle o logici upravljanja i organizacije života koja stupa na snagu s uspostavom agrikulturnog društva. Iako se nisam imao prilike kasnije time baviti, rekao bih da Mortonova "dubinska kritika" koja traži pokretača koji je doveo do današnje ekološke krize u dalekoj prošlosti, mnogo prije industrijalizacije i prvotne akumulacije kapitala, ima težinu. Iako je sasvim jasno da nam se utjecaj koji je agrikultura imala  na današnju klimatsku krizu može učiniti neznatan u usporedbi s utjecajem industrije fosilnih goriva čiji smo taoci i dan danas, to nije poanta Mortonove kritike. Mortonov je cilj bio, kako sam, čini mi se, napisao, pronaći obrazac mišljenja čiji su zahtjevi uopće doveli do industrijalizacije i tako pokazati da su stvari pošle po krivu mnogo prije izuma parnog stroja. To međutim ne bi trebalo shvatiti kao alibi fosilnom kapitalizmu. Nažalost, takav podsjetnik kao i uopće kritika kapitalizma izostaju u Mortonovoj knjizi.
Što se pak Mortonova tri aksioma agrilogistike i posebice njegove kritike zakona neproturječnosti tiče, ne bih u to ulazio više nego što sam to učinio u izvornom prikazu. Posve sam svjestan kontroverzi koje mora izazvati pokušaj rušenja načela nekontradikcije, ali također mislim da Mortonovu kritiku tog načela treba sagledati u kontekstu knjige i onoga čemu ona teži, a to je obrana teze o ekološkoj isprepletenosti i međuovisnosti. Također je treba sagledati u vidu njezina duga Derridaovoj dekonstrukciji metafizike prisutnosti. Naime Mortonova kritika načela nekontradikcije zapravo se uvelike oslanja na Derridaovu dekonstrukciju binarne opozicije između bitka kao prisutnosti i nebitka kao odsutnosti koja bi trebala biti dobro poznata humanistima. Međutim, upravo je to Mortonov problem. On želi da njegove teze budu utemeljene u matematici i empirijskim znanostima, dok se u izvodu svojih argumenata oslanja prvenstveno na retoričku domišljatost svojstvenu poststrukturalizmu. S jedne strane kritizira humaniste i tako nepotrebno odbija čitateljstvo kojemu bi njegov način argumentiranja ipak trebao biti donekle blizak, dok s druge strane nikako ne može očekivati da njegovo idiosinkratično teoretiziranje ozbiljno shvate čitatelji bliski empirijskim znanostima.
Slijedeći istu nit dolazimo i do drugog važnog pojma u Mortonovoj knjizi, a to je arhelitik. Ovdje bi se dakako moglo uputiti da autorovo mišljenje zalazi u idealizam, pa makar onaj svojstven dekonstrukciji. Primjetno je to kad Morton piše o arhelitiku kao svjetlucanju i žamoru koji progoni dvanaest tisuća godina agrilogističke sadašnjosti. Pa ipak, autorovo odbijanje da se prikloni bilo antimodernizmu bilo modernitetu s osjećajem, mislim da nam daje vrijednu lekciju. Ekološko mišljenje ne bi trebalo tražiti ni u jednoj od tih opozicija, već u njihovoj dekonstrukciji.
Što se tiče ekološke politike kojom se Morton kratko bavi u trećem dijelu knjige, ona ostaje jedno od najvećih problema Mortonove filozofije, ali i OOO općenito. Naime, kako se dosad pokazalo, nema politike koja bi se dala osmisliti na ontologiji kakvu zastupa OOO. Stoga ne čudi Mortonova odbojnost prema tzv. humanističkim težnjama da određena ontologija pretpostavlja i specifičnu politiku. Ali zapravo jest tako. Ako ontologija ne bi bila sama sebi svrhom, onda bi ona svakako pretpostavljala i određenu politiku i etiku. Naspram neke originalne političke teorije, Morton se nažalost priklanja već pomalo izlizanim postmodernističkim koncepcijama mnoštvenosti. Zasigurno je točno da bi ekološki aktivisti, političari, umjetnici i filozofi trebali surađivati u borbi protiv ekološke krize, ali to se, kako vidimo, nažalost ne događa; to jest, dok znanstvenici, filozofi i umjetnici upozoravaju na sve veću prijetnju klimatskih promjena, političari uglavnom ignoriraju njihove apele. Mortonova slika međusobne suradnje ostaje stoga odveć idealistička.
Posljednji dio knjige, kao što sam upozorio u izvornom prikazu, jedan je od najzanimljivijih, a bavi se strukturom osjećaja kakva prati našu ekološku stvarnost. Taj dio knjige vrijedno je pročitati i iz osobnih razloga jer nudi jedan mogući način suočavanja s depresijom uzrokovanom ekološkom krizom, ali i drugim obesrhabrujućim momentima vremena u kojem živimo. Mnogo je tu još stvari vezanih uz treći dio knjige, a koje se posebice tiču autorovih viđenja estetike, ali koje sam izostavio i u izvornom prikazu.

Ovdje dakle moj osvrt na moj vlastiti osvrt završava. Nadam se da sam uspio skrenuti pozornost na neke aspekte Mortonove knjige i njegove filozofije spram kojih sam u izvornom prikazu trebao zauzeti nešto kritičniji stav. No sve u svemu, budući da i naslov sugerira da je riječ o prikazu a ne o kritici, mislim da to nije tako velik propust.

---

[1] Vidi ovdje. Također svi citati u tekstu preuzeti su iz prikaza.

[2] Moglo bi se reći da Mortonovo odbijanje koncepta kapitalocen korespondira s nedostatkom ozbiljne kritike kapitalizmu u njegovoj knjizi.

[3]  Napominjem da moja definicija korelacionizma dana u prikazu nije najtočnija jer je formulirana prije svega prema tome kako Morton preuzima Meillassouxov koncept.
[4] U Mortonovu kritiku kulturalnog marksizma i njegovo reduktivno čitanje Marxa koje se svodi na nekoliko opaski o tome što je Marx napisao o pčelama nije na meni da ulazim. Međutim o tome da na Mortonove prigovore marksizmu treba gledati možda ponajviše kroz vid interakademskog obračuna (OOO vs. marksizam) uputio je Nathan Brown. Vidi Brown 2013: 70.