Nakon uvodnog predstavljanja autora dolazi odlomak u kojem sam podsjetio na sukob između dekonstrukcijske (književne) kritike i ekokriticizma (ekokriticizmu bi se mogao pridodati i ekofeminizam) te pokušao vrednovati objektu usmjerenu ontologiju u kontekstu prevladavanja tog sukoba. Taj odlomak i dalje mi se čini kao jedan od najvalidnijih u prikazu. Jednostavno rečeno, pozivajući se na Mortonove argumente, pokušao sam uputiti kritiku koncepta prirode kakav koriste ekokritičari, kao onaj utemeljen na metafizici prisutnosti i binarnim opozicijama (čovjek - priroda, kultura - priroda). Priroda nije izvanjsko čovjeku pa tako ni ekologiju ne možemo definirati kao disciplinu koja se bavi čovjekovom dominacijom nad prirodom. Točnije mi se čini definirati ekologiju kao disciplinu koja se bavi proučavanjem složenih odnosa između živog i neživog svijeta te načinom na koji čovjek svojim aktivnostima mijenja uvjete samog života na Zemlji te tako utječe na život svih drugih živih bića. Tako dolazimo do Antropocena, ključnog koncepta za uvodni dio Mortonove knjige, koji sam u fusnoti definirao kao "nezgodni trenutak" (radi se zapravo o vremenskom periodu od preko sto godina u koji se obično smješta početak Antropocena, od početka industrijske revolucije pa do prvih testiranja atomske bombe) u kojem ljudska vrsta postaje geofizička sila na planetarnoj razini. Postoje naravno određene alternative predloženom konceptu (kapitalocen, ktulocen) o kojima Morton ukratko raspravlja, ali to nije od središnje važnosti za njegovu knjigu, iako možda sadrži određene implikacije.
Sljedeći odlomak koji se odnosi na strukturu same knjige kao i na Mortonov stil od središnje je važnosti. Zamjećujem kako je "Mortonovo pisanje asocijativno i eklektično" te da kao takvo "ono uvelike potkopava svaki pokušaj sažetog i preglednog izlaganja sadržaja knjige." (str. 164). Ta primjedba naime ima velike posljedice i za same Mortonove koncepte i njegovu argumentaciju što sam međutim propustio istaknuti. Nathan Brown zato u svojem
osvrtu na jednu drugu Mortonovu knjigu upozorava na možda i temeljni problem Mortonove ekološke filozofije, a to je njezina konceptualna nesređenost i posljedična nekonzistentnost filozofskog mišljenja koje autor pokušava oblikovati u svojim knjigama. Ukratko rečeno, Mortonove knjige pune su zanimljivih ideja, ali ako zagrebete malo dublje ispod njihove retorički izazovne površine, vidjet ćete da su one konceptualno često vrlo nesređene. Uzrok tome je što Morton, unatoč tome što ga se naziva jednim od vodećih ekoloških filozofa, nije razradio vlastiti filozofski sustav (uglavnom se priklanja OOO), već se u elaboraciji svojih ideja oslanja na različite, nerijetko međusobno suprotstavljene filozofe (za Mortona su primjerice jednako važni Deleuze i Harman).
Nakon ove kratke digresije o strukturi Mortonova mišljenja vratimo se ponovno samom prikazu. Nastavak prikaza slijedi tok izlaganja u samoj knjizi koja je sastoji od tri dijela (velika poglavlja) naslovljena "Prva nit", "Druga nit" i "Treća nit" i dva kraća poglavlja "Početak poslije kraja" i "Kraj prije početka". Takvi nazivi poglavlja već upućuju na petlju kao temeljni koncept knjige.
Uz napomenu da bi bilo vrlo teško pregledno izložiti sadržaj knjige, odlučio sam ipak napisati kako "Prva nit započinje uvođenjem nekih od temeljnih koncepata ekološkog mišljenja, kao što je antropocen, pri čemu se paralelno s time autor upušta u kritiku humanistike i njezinih različitih ogranaka (primjerice kulturalnog marksizma) koji odbijaju misliti te hiperobjekte i tako priječe razvoj ekološkog mišljenja." Cijela Mortonova prepirka s kulturalnim marksizmom i humanistikom generalno u ovoj pa i u drugim knjigama, zaslužuje zasebnu analizu. S jedne strane neosporno je da tradicionalna humanistika kakva još uvijek dominira na sveučilištima ima malo toga za reći o antropocenu i našoj ekološkoj stvarnosti. Jedan od središnjih razloga, i tu je Morton u pravu, jest neadekvatnost njezina konceptualnog aparata. S te strane Mortonova kritika kulturnog marksizma kao i ekokriticizma čini se opravdanom. Morton nas zatim, kako navodim, poziva da se "otrgnemo" antropocentrizmu i korelacionzimu kako bismo mogli misliti ono što naziva hiperobjektima. (Pitanje može li se globalno zatopljenje nazvati objektom, ma uz kako god široko shvaćanje objekta kakvo je svojstveno OOO, ostavljam po strani.) Autorov odnos prema kritici antropocentrizma također bi bio vrijedan detaljnijeg razmatranja, ali za ovu priliku pažnju ću posvetiti samo obuhvatnijem konceptu korelacionizma kojeg uvodi Quentin Meillassoux u knjizi
Poslije konačnosti: esej o nužnosti Problem je naime što OOO pa tako ni Mortonova filozofija ne mogu biti shvaćeni kao "izlazak iz korelacionizma", pogotovo ne na način na koji taj izlazak vide Meillassoux i Brassier. Već sam naziv ovih filozofskih pravaca - objektu usmjerena ontologija (OOO) i objektu usmjerena filozofija (OOP) - rekao bih, svjedoči o tome da se radi o filozofiji koja ostaje unutar korelacijskog kruga. Ukratko, Mortonova kritika korelacionizma u knjizi
Tamna ekologija zapravo je kritika antropocentrizma (privilegiranje relacije između čovjeka i svijeta), a njegov odgovor na problem korelacionizma zapravo se, karakteristično za OOO, svodi na proširenje korelacionizma (još više korelacionizma, molim!), a ne njegovo odbacivanje! Ukratko, sve ono što Morton zamjera kulturalnom marksizmu, spekulativni bi realist mogao zamjeriti
Nakon tog uvodnog kritičkog obračuna s humanistikom, Morton ulazi u ono što predstavlja srž njegove knjige, a to je kritika onoga što naziva agrilogistikom. Riječ je dakle o logici upravljanja i organizacije života koja stupa na snagu s uspostavom agrikulturnog društva. Iako se nisam imao prilike kasnije time baviti, rekao bih da Mortonova "dubinska kritika" koja traži pokretača koji je doveo do današnje ekološke krize u dalekoj prošlosti, mnogo prije industrijalizacije i prvotne akumulacije kapitala, ima težinu. Iako je sasvim jasno da nam se utjecaj koji je agrikultura imala na današnju klimatsku krizu može učiniti neznatan u usporedbi s utjecajem industrije fosilnih goriva čiji smo taoci i dan danas, to nije poanta Mortonove kritike. Mortonov je cilj bio, kako sam, čini mi se, napisao, pronaći obrazac mišljenja čiji su zahtjevi uopće doveli do industrijalizacije i tako pokazati da su stvari pošle po krivu mnogo prije izuma parnog stroja. To međutim ne bi trebalo shvatiti kao alibi fosilnom kapitalizmu. Nažalost, takav podsjetnik kao i uopće kritika kapitalizma izostaju u Mortonovoj knjizi.
Što se pak Mortonova tri aksioma agrilogistike i posebice njegove kritike zakona neproturječnosti tiče, ne bih u to ulazio više nego što sam to učinio u izvornom prikazu. Posve sam svjestan kontroverzi koje mora izazvati pokušaj rušenja načela nekontradikcije, ali također mislim da Mortonovu kritiku tog načela treba sagledati u kontekstu knjige i onoga čemu ona teži, a to je obrana teze o ekološkoj isprepletenosti i međuovisnosti. Također je treba sagledati u vidu njezina duga Derridaovoj dekonstrukciji metafizike prisutnosti. Naime Mortonova kritika načela nekontradikcije zapravo se uvelike oslanja na Derridaovu dekonstrukciju binarne opozicije između bitka kao prisutnosti i nebitka kao odsutnosti koja bi trebala biti dobro poznata humanistima. Međutim, upravo je to Mortonov problem. On želi da njegove teze budu utemeljene u matematici i empirijskim znanostima, dok se u izvodu svojih argumenata oslanja prvenstveno na retoričku domišljatost svojstvenu poststrukturalizmu. S jedne strane kritizira humaniste i tako nepotrebno odbija čitateljstvo kojemu bi njegov način argumentiranja ipak trebao biti donekle blizak, dok s druge strane nikako ne može očekivati da njegovo idiosinkratično teoretiziranje ozbiljno shvate čitatelji bliski empirijskim znanostima.
Slijedeći istu nit dolazimo i do drugog važnog pojma u Mortonovoj knjizi, a to je
arhelitik. Ovdje bi se dakako moglo uputiti da autorovo mišljenje zalazi u idealizam, pa makar onaj svojstven dekonstrukciji. Primjetno je to kad Morton piše o arhelitiku kao svjetlucanju i žamoru koji progoni dvanaest tisuća godina agrilogističke sadašnjosti. Pa ipak, autorovo odbijanje da se prikloni bilo antimodernizmu bilo modernitetu s osjećajem, mislim da nam daje vrijednu lekciju. Ekološko mišljenje ne bi trebalo tražiti ni u jednoj od tih opozicija, već u njihovoj dekonstrukciji.
Što se tiče ekološke politike kojom se Morton kratko bavi u trećem dijelu knjige, ona ostaje jedno od najvećih problema Mortonove filozofije, ali i OOO općenito. Naime, kako se dosad pokazalo, nema politike koja bi se dala osmisliti na ontologiji kakvu zastupa OOO. Stoga ne čudi Mortonova odbojnost prema tzv. humanističkim težnjama da određena ontologija pretpostavlja i specifičnu politiku. Ali zapravo jest tako. Ako ontologija ne bi bila sama sebi svrhom, onda bi ona svakako pretpostavljala i određenu politiku i etiku. Naspram neke originalne političke teorije, Morton se nažalost priklanja već pomalo izlizanim postmodernističkim koncepcijama mnoštvenosti. Zasigurno je točno da bi ekološki aktivisti, političari, umjetnici i filozofi trebali surađivati u borbi protiv ekološke krize, ali to se, kako vidimo, nažalost ne događa; to jest, dok znanstvenici, filozofi i umjetnici upozoravaju na sve veću prijetnju klimatskih promjena, političari uglavnom ignoriraju njihove apele. Mortonova slika međusobne suradnje ostaje stoga odveć idealistička.
Posljednji dio knjige, kao što sam upozorio u izvornom prikazu, jedan je od najzanimljivijih, a bavi se strukturom osjećaja kakva prati našu ekološku stvarnost. Taj dio knjige vrijedno je pročitati i iz osobnih razloga jer nudi jedan mogući način suočavanja s depresijom uzrokovanom ekološkom krizom, ali i drugim obesrhabrujućim momentima vremena u kojem živimo. Mnogo je tu još stvari vezanih uz treći dio knjige, a koje se posebice tiču autorovih viđenja estetike, ali koje sam izostavio i u izvornom prikazu.
Ovdje dakle moj osvrt na moj vlastiti osvrt završava. Nadam se da sam uspio skrenuti pozornost na neke aspekte Mortonove knjige i njegove filozofije spram kojih sam u izvornom prikazu trebao zauzeti nešto kritičniji stav. No sve u svemu, budući da i naslov sugerira da je riječ o prikazu a ne o kritici, mislim da to nije tako velik propust.