Prikaz Mortonove knjige je vani (online first): OVDJE


P.S. Vrlo sam sretan zbog toga! To je ujedno moj prvi tekst u nekom znanstvenom časopisu.

Samo kratka obavijest da mi je objavljen osvrt na zbirku Dva puta za jug Lare Mitraković. To nije jedan od onih tekstova koje sam ranije spomenuo da čekam njihovo objavljivanje, već tekst za koji se može reći da je nastao u međuvremenu, ali ne zato i u beznadnom iščekivanju. Tekst je objavljen na stranici stilistika.org na kojoj se objavljuju različiti zanimljivi tekstovi, ne samo iz područja stilistike,  pa svakako preporučam zainteresiranima da provjere stranicu.

https://stilistika.org/studentski-kutak/a-119/487-tajni-zivot-pjesnika-osvrt-na-zbirku-dva-puta-za-jug-lare-mitrakovic

Čekanje

Ta situacija, dobro poznata svim mladim pjesnicima u iščekivanju objavljivanja svoje prve zbirke pjesama, u kojoj čekate da vam se napokon objavi neki tekst, stvarno je/postaje  neizdrživa. Mislim da trenutačno imam tri teksta (jedan prikaz, jedan rad za studentski časopis i jedan originalni znanstveni rad) koji čame / vise tamo negdje u virtualnoj dimenziji. Ta situacija međutim postaje sve apsurdnija kako ja nastavljam pisati nove tekstove pa bi se moglo dogoditi da oni uopće ne budu objavljeni redom kojim su nasta(ja)li pa će umjesto prikaza geneze jednog mišljenja / pisanja oni odavati sliku anakronične mješavine različitih stilova i načina razmišljanja.*

Za tu sam situaciju svakako i sam kriv jer nisam, kao svaki dobar akademski građanin, stavio diplomski rad u prvi plan...

* Objave na ovom blogu ipak ne brojim među tekstove.

Bilješka o I. Popu

Iskreno sam mislio ovo* objaviti na Facebooku dan uoči puta, ali jednostavno nisam mogao. Moja odbojnost prema Facebooku dodatno je porasla tijekom ovih ljetnih mjeseci i trenutačno ne vidim što bih uopće mogao podijeliti (napisati) tamo. Neki će to nazvati elitizmom, znam, ali teško se ne složiti s Brassierom kada kaže da je blogosfera naštetila ozbiljnom filozofiranju,** kao što je i Bowie bio u pravu kad je izrazio negodovanje u vezi s nizom svojih oponašatelja.

Nakon tog kratkog uvoda, evo jednako kratke bilješke koja je nastala gotovo slučajno nizom asocijacija: 

S Iggyjem, kao i s W.S. Burroughsom, njegovim neprevladanim uzorom i supu(a)tnikom uvijek je postojala ta dvojba, oscilacija: radi li se o romanu neurotika / junkyja ili o pravoj pišaćoj mašini (Burroughs) odnosno dionizijskoj kreaciji iz ništavila (Iggy). Upravo se tu ogleda značaj Briana Ena u cijeloj toj berlinskoj epizodi. On je gurnuo Bowieja na put deteritorijalizacije i tako ga izvukao iz lutanja unutar binarne mašine što se Iggyju tako često događalo (nice-ugly, mother - sister, black - white).

Prihvatiti vlastitu atodestruktivnost, a ne je neprestanu potiskivati odnosno svoditi na posljedicu neurotičkog sukoba između svjesnog i nesvjesnog, Zakona i žudnje. Baš zbog toga mi je Lust for Life, mada zvukovno manje zanimljiv (tradicionalniji), draži album nego Idiot.

I mada Iggy možda nikad nije uspio izaći na kraj s vlastitim autodestruktivnom porivima (baš zato što je pokušavao), to ne znači da njegov slučaj nije naišao na pozitivan odjek i drugačiju aktualizaciju (protuaktualizaciju) u kasnijoj glazbenoj povijesti. Punk odmah pada na pamet zbog svoje eksplicitne političnosti, ali mislim na goth-punk bendove još više.  Siouxsie and the Banshees pogotovo  svjedoče o tom pozitivnom shvaćanju perverzije kao sastavnog dijela politike.

* Ovo je isprva trebala biti samo objava s linkom na Iggyjevu pjesmu Turn blue uz moj kratak komentar.
** Ponekad me strah da i sam snosim udio u toj krivnji.

Thinking / writing on a train

I had a sort of accident yesterday while preparing everything for a trip and I am still not feeling very well today. (I am having sudden rushes of headache from moment to moment and feeling pressure in my trachea but I hope I'll be fine in few days.)
But as soon as I got on a train, about two hours after the trip started, my thoughts started wheeling, too. I am writing something about Deleuze, Derrida and literature for one of my researches and I've just paused to share a little note about this train-thought connection.
There must be something about this phenomonology of writing and reading while on a train.* All those artists - it is useless to name them - must have been right, each in his or her way.
You cannot escape machine, right? But what a difference between philosophical and artistic machines on the one hand and agricultural and military machines on the other. Think about it. World is so twisted, you just cannot make it straight. But this should not make us sad. Maybe we should party instead, as some philosophers suggest.

* My last text I've written on croatian, "Brač: refleksije o vremenu" was also drafted on train, though I had it in my mind for a couple of days already.

Brač: refleksije o vremenu

Prošli tjedan proveo sam u Mirci na Braču u kući svoga ujaka. Moj odlazak na Brač bio je rezulat nekoliko različitih želja i interesa, ali pravi cilj mog boravka tamo otkrio sam nekoliko dana nakon što sam doputovao. Ono što me dojmilo na Braču, izazvalo mučninu u meni, ali i naposljetku dovelo do ovog teksta jest supostojanje dviju različitih, ali komplementarnih slika, dvaju lica moderniteta, tvrdit ću. Dakle, o čemu se radi?

Najjednostavnije rečeno, radi se o onome što se naziva gospodarenjem prirodnim dobrima, točnije o dva lica tog gospodarenja: s jedne strane pretvorba prirodnog zemljišta (šume) u građevinsko zemljište, to jest konkretnije sječa šume u svrhu izgradnje kuća, vila i apartmana; s druge strane zaštita prirodnih resursa pod krinkom održivog razvoja koji zakriva ono što je po srijedi, a to je (opet) privatizacija prirodnih resursa. Brač me dojmio zato što utjelovljuje obje te slike i to na geografski relativno malom prostoru, točnije na liniji od Mirce do Supetra, ruti koja se može proprješačiti u tridesetak minuta. Tijekom nekoliko takvih šetnji ja sam došao do zaključaka koje iznosim u ovom tekstu.

Brač je zaista nevjerojatan otok: Zlatni rat i Vidova gora samo su neki od prirodnih fenomena toga otoka. Ali ono što možda najviše zapanjuje na Braču, to je integracija tog prirodnog okoliša u kapitalistički turistički simulakrum. Supetar je izvrstan primjer. Malo dalje od same jezgre grada, ali nastavljajući se na nju, nalazi se golemi turistički kompleks (rezort) u kojem se lako izgubiti, kao što se to ne jednom dogodilo meni. Hodajući jedne večeri tim kompleksom, naišao sam na supetarsko gradsko groblje u čijem se središtu nalazi mauzolej obitelji Petrinović. Osim po mauzoleju, groblje je kulturnopovijesno važno zbog reljefa i skulptura koje je izradio Ivan Rendić. Ali ono što je mene najviše zapanjilo jest to što se groblje nalazi u srcu spomenutog hotelsko-apartmantskog kompleksa sa svim njegovim "popratnim" (zabavnim) sadržajima. Zamislite Baziliku svetog Petra unutar Gardelanda, štoviše zamiliste nekoliko Bazilika svetog Petra među kojima nije moguće razlikovati pravu od njezinih kopija.* Postoji dakle to gradsko groblje koje je stvarno i povijesno, ali postoje i primjerice kopija rimskog amfiteatra i samostanska kapelica koje su stvarne, ali nisu povijesne.**

Kad vidite takve objekte, postaje vam posve jasno zašto je najprikladnije reći da su oni hiperrealni, stvarniji od stvarnih objekata koje simuliraju. Sad dolazimo do zapanjujućeg otkrića (uvida) koji omogućuju takva mjesta. Posve je naime lako zamisliti da takva mjesta predstavljaju naš najbliži (gotovo pa iz prve ruke) uvid u svijet bez ljudi.  Susrećući se s takvim mjestima i boraveći na njima (u zahvalnom položaju pasivnog promatrača) uočavamo da su ljudi samo namješteni na ta mjesta, bačeni u te prizore koji su toliko živahni da sliče životu, u te okoliše koji se doimaju tako prikladnima (ljudskom oku) da moraju biti prirodnima, ali baš zato što su namješteni, režirani. Ta ne-mjesta, da posudimo pojam Marca Augéa, jesu napravljena kao predstave i za predstave, a jednom kad predstava završi ono što ostaje jest ispražnjeno (napušteno) kazalište, u našem slučaju svijet bez ljudi. Suprotno od očekivanog, nisu mračne šume koje se naizgled nalaze daleko od civilizacije mjesta na kojima zamišljamo svijet bez ljudi - to za nas danas može biti samo romantičarska iluzija - već su upravo takozvana ne-mjesta poput autocesta, šoping centara i turističkih komplekasa ta koja nam omogućuju taj zapanjujući uvid.

Ovo bi nekima moglo izgledati kao igra predviđanja budućnosti, ali radi se zapravo o nečem mnogo jednostavnijem i istodobno mnogo kompleksnijem. Ta igra neminovno uključuje imaginaciju, ali također zahtijeva i misaoni rad s elementima koji su itekako stvarni, poput lažne kapelice koja se nalazi stotinjak metara udaljena od povijesnog gradskog groblja. 

Obično se kaže da kapitalizam nastoji uništiti "prirodu"*** i to je s jedne strane točno. Kapitalizmu kao određenom tipu inteligencije zaista jest svojstveno da "prirodu" shvaća kao supstanciju koja se može obrađivati i transformirati na različite moguće načine u svrhu ostvarenja kapitala. S druge strane međutim, ako kapitalizam ne promišljamo samo kao apstrakntu inteligenciju, već i kao pesudo-organizam odnosno superorganizam, shvatit ćemo da su Deleuze i Guattari u pravu kad kapitalizmu pripisuju istodobne tendencije deteritorijalizacije i reteritorijalizacije. Reteritorijalizirati znači u ovom kontekstu prisvojiti transformirani prirodni okoliš i uklopiti ga u turistički kompeks. Ponovno stvoriti okoliš: umjesto hrastove šume, plantaža palmi. I zato turistički kompleksi poput onog na Braču predstavljaju našu budućnost. No i više od toga, ti su objekti jezivi zato što preko njih uviđamo da je ta budućnost već tu. Svijet se naime sastoji, kako je pisao Deleuze, od nakupina mnoštva virtualnih i aktualnih čestica koje se neprestano nalaze u procesu aktualizacije odnosno virtualizacije. Tako apartmantski kompleksi, šoping centri i autoceste postaju naša stvarnost u kojoj živimo (ljetujemo), kupujemo, putujemo te naposljetku i - umiremo. Istodobno šoping centri kao fizički prostori bivaju zamijenjeni sklopom online trgovina i skladišta; više ne odlazimo na spojeve, već dejtamo preko interneta i sl. Naša se stvarnost dakle virtualizira. U kontekstu ovog teksta to znači da turistički kompleksi dobro pokazuju način na koji se kapitalizam može predstaviti kao dobar gospodar koji čuva prirodna dobra, a ne samo kao onaj koji ih razara.

"Koncesionar je dužan za vrijeme trajanja koncesije održavati i štiti pomorsko dobro pažnjom dobrog gospodara."

Takav gospodarski stav prema prirodi stječe svoju idejnu realizaciju u pojmu održivog razvoja. Ali održivog za koga ili što i održavanog od strane koga ili čega, treba se zapitati. Ekologija pak, kako bismo već trebali znati dosad, ne može biti mišljena kroz odnos subjekt - objekt pa čak ni ako se taj subjekt shvati kao dobri gospodar. Nadalje, to također pokazuje kako je skori novi klasni sukob koji će se voditi upravo oko prirodnih resursa već na pomolu. Sudbina čovječanstva, kako piše na početku Terminatora, neće se odlučivati u nekoj neizvjesnoj budućnosti, već se ona odigrava već sada, pred našim vlastitim očima, ove večeri.

* Usput rečeno, upravo je to mentalna vježba nužna za razumijevanje Baudrillardova djela.

** U duhu postmodernizma rekli bismo da su one post-povijesni objekti.
*** Stavljamo pojam "priroda" pod navodnike jer se radi o problematičnom konceptu o čemu je bilo riječi u jednoj od ranijih objava. Sam Timothy Morton u zadnje vrijeme govori o "simbiotičkom realnom" što mi se čini kao dobro osmišljen koncept.