On fetishism (cats and fetishism)

I'm still under the influence of Timothy Morton's book. A discussion that follows is inspired by his argument...

One of the more interesting but also provoking parts of the book Dark Ecology is Timothy Morton's discussion of narcissism and consumerism. Author opposes usual interpretations of the phenomenon. He suggests that we* actually have prejudices about narcissism and consumerism, prejudices which serve as a way of protecting ourselves. Our thinking is here very similar to the kind of thinking he calls "beautiful soul syndrome". The term is borrowed from Hegel and it signifies a kind of thinking which tries to isolate and exterminate a bad object. But this is exactly the way we should not think about evil - as something outside - because it is actually the very same gaze that is evil. Morton starts by reminding us that narcissism and consumerism are not only and are not "by default" pathological phenomenons.

I will now stop his argumentation, which lends itself very much to Lacanian psychoanalysis, and instead focus on fetishism, though my discussion will stay very similar to his.

The main question which initiated this discussion is whether fetishism is a product of capitalism or something inherent to the mental apparatus of humans but also of other mammals as well. I got the idea for this discussion after I saw the scene with my cats. And it was actually not unusual scene at all. I have two cats at home - one of which is quite younger than the other and also less time with us. The younger cat respects the older one very much and - here comes the interesting part - this respect often turns into subtle but visible obsession. The particular form of this obsession that I've noticed is fetishism. This fetishism manifests itself in younger cat's privileging of those objects which are connected with the older cat. For instance, the younger cat prefers to lie in the basket of her sister rather than in her own, for no other reason except that that basket is the one in which her sister lies. So if the older cat leaves her basket for some reason (mainly to ask for food), the younger cat will almost certainly transition herself to the basket her sister just left. But this goes not only for baskets but also for other objects these two cats use, which mostly means, sleep on / in. So when they are lying on carpet enjoying the global warming's afternoon sun and the older cat suddenly stands up, the younger will reposition herself to the place where a moment ago her sister was lying. You can call it as you want but I would not hesitate in calling it fetishism because, in essence, it is the identical phenomenon which we usually, for some reason, prescribe only to humans or even only to the capitalistic transformation of human mental apparatus.

Fetishism (lexical definition): extravagant irrational devotion, belief in magical qualities of an object, etc. 

My first claim is that fetishism is not a product of capitalism. It is not a specific conceptual invention of the market economy as, for example, money is. On the contrary, it would be more appropriate to say that capitalism uses what is already existing and intrinsic to human psychology and to the psychology of many other living beings, mostly mammals. My second claim is that it is not a bad phenomenon per se. It is, just like the other objects, neutral. We can summarize this by Morton's witty claim: "Neanderthals would have loved Coca-Cola Zero."

So what does it all mean? If we cannot prescribe every phenomenon which we don't like to capitalism, does it mean that we ourselves are the problem: that we should be purified (in a sense of eugenics), more rigorously disciplined and controlled (by a totalitarian regime) or even exterminated? Well, that is definitely not my suggestion. Instead of advocating for any simple / final solution, we should think! This means that we should become more open to other experiences and other cognitions of the world apart from our own, that we should be alert but not panicking.

My advice is: don't let be humanized!

 * Morton is mostly alluding to people working in human sciences (humanities).

Prije tjedan dana gledao sam film Čovjek dupin. Riječ je o dokumentarnom filmu koji portretira život slavnog ronioca na dah Jacquesa Mayola. Iako sam se dvoumio hoću li ići pogledati taj film jer me ronjenje općenito (pa ni ronjenje na dah) nikad nije interesiralo i jer sam se bojao da će to biti još jedan film o podvizima pojedinca, veoma mi je drago što što sam to učinio. Ne samo da mislim da je riječ o kvalitetnom dokumentarnomn filmu, nego je film proizveo i jedno osobno otkrivenje kod mene. 

Netom što je film završio, nakon što je pripovjedač izgovorio posljednjih nekoliko rečenica koje sažimaju Mayolovu filozofiju i začula se glazba koja prati izlaznu špicu, počeo sam plakati. Bio je to plač koji je provalio iz mene u nekoliko navrata za vrijeme trajanja izlazne špice dok su mi se u glavi vrtile Mayolove riječi. Trebala mi je otprilike minuta da se saberem i da suspregmen daljnje plakanje. Mayolove su riječi bile o tome da je čovjek evolucijski potekao iz mora i da je stoga evolucijiski povezan s drugim morskim sisavcima (napose dupinima) te da njegovo (Mayolovo) ronjenje nikad nije bila stvar natjecanja, pomicanja granica, osvajanja novih teritorija, već nešto poput suživota s drugim morskim bićima - postajanje dijelom oceanskog ekosustava...

Ne samo da se ne sjećam kad sam zadnji put plakao i kad sam zadnji put plakao nakon filma (iako sam priličnop siguran da sam plakao nakon jednog od filmova koje sam gledao ove godine, samo se ne mogu sjetiti o kojem se filmu radi), nego mi se još interesantnijim čini to da nisam plakao za osobom (ma koliko me njegova životna priča ganula na momente, nisam plakao za Jacquesom Mayolom), već zbog mišljenja. Mišljenje Jacquesa Mayola ostavilo je emocionalni trag u meni.

Za čitavog mog života i specifičnije unazad tri godine koliko se intenzivnije bavim filozofijom, nikad mi se nije dogodilo, sve do ovih zadnjih nekoliko mjeseci, da sam plakao zbog nekog mišljenja, to jest da sam se osjetio emocionalno povezan uz neko mišljenje. Do ove godine mišljenje sam držao nečim striktno intelegibilnim, nečim što se može jedino misliti. Pojava da se ne osjećamo sami dok mislimo s nekim, prvi je oblik osjećanja koje dolazi uz mišljenje, ali pitanje je koliko se ono može nazvati osjećajem jer pritom još ne osjećamo radost ili tugu dok mislimo. Osjećamo samo da nismo sami, već da smo prožeti nekim oblikom prisnosti koja međutim nije intersubjektivna jer je ona ispod razine odnosa među subjektima. U mišljenju još nema subjekata. 

U ovom slučaju bila je ipak riječ o nečem drugom, ali nečem što sam naslutio već i ranije čitajući knjige Timothyja Mortona. Mislim da je to ono što nam ekološko mišljenje i ekološka svijest (ekogonoza) donose - mogućnost da osjetimo emocionalnu kvalitetu nekog mišljenja, mogućnost da emocionalno (afektivno), a ne samo intelektualno, pristupimo nekom mišljenju. Ekognoza nam naime pokazuje da je ekološka misao okružena jednim slojem tekućine, a ta tekućina je Tuga. Susrećući se s ekološkim mišljenjem i misleći ekološki, mi ujedno osjećamo kako nas ta tuga zahvaća, kako smo natopljeni njome. To je ono što bih rekao da se meni dogodilo na kraju filma Čovjek dupin.
"U zgusnutoj šupljini nalazi se tekuća Tuga. Ta tuga nije trauma uzrokovana ranama zbog drugih stvari, ranama koje me čine onim što jesam. Ova je tuga tekućina u tim ranama. Nema objekta; ona jest objekt" (Morton 2018: 253).*

https://www.youtube.com/watch?v=jFDdAFglFAY

* Morton, Timothy, Tamna ekologija: za logiku buudućeg suživota, Sandorf & Mizantrop, Zagreb, 2018.

Ovaj tjedan sam čitao prve tekstove spekulativnih realista: po jedan tekst Raya Brassiera ("Eliminirati čovjeka jednom zauvijek"), Quentina Meillasouxa ("Žalovanje u dolasku, bog u dolasku") i Grahama Harmana ("O užasima realizma").*

Tekstovi su vrlo pristupačni i preporučam ih svima zainteresiranima za spekulativni realizam, neovisno o tome za mišljenje kojeg se od tih filozofa najviše zanimaju.

Sve u svemu, bilo mi je zanimljivo primijetiti jednu stvar - čisto kao čitateljski dojam - a to je da se čovjek odmah osjeća pametnijim dok čita tekstove iz područja spekulativnog realizma. Što to znači?
Za usporedbu, ne znam je li se itko osjećao pametnijim dok je čitao tekstove Jacquesa Derridaa. Tako nešto mi je teško spojivo s njegovom filozofijom i njegovim pisanjem. Štoviše, moglo bi se reći da je Derrida činio sve da nas spriječi da se osjećamo pametnijim dok čitamo njegove tekstove. Dojam koji može pratiti čitanje Derridaa jest postajanje dovitljivijim, lukavijim i slično, ali ne pametnijim.

Naravno moglo bi se reći da je postajanje pametnijim čovjeka u sukobu s nekim od temeljnih namjera spekulativnog realizma, a to je, kako piše Brassier, odvajanje inteligencije od čovjeka (ljudskog uma). Međutim ovdje govorim samo o osjećaju empirijskog čitatelja, a ne o ciljevima filozofskog programa.

Zašto bi se čitatelj mogao imanentno osjećati pametnijim dok čita tekstove spekulativnih realista? Primarni razlog leži u tome što se navedena filozofija nastoji baviti stvarnošću neovisnom o ljudskom umu, a pamet se pak može definirati upravo kao znanje o stvarnosti kakva ona zaista jest. Ne bismo međutim trebali upasti u zamku i pomisliti kako nam spekulativni realizam zaista donosi to znanje. Ne, to bi značilo u najmaju ruku zamijeniti filozofiju za znanost. Spekulativni realizam nas (?) prije svega nastoji pozvati da mislimo tu stvarnost!


* Navedeni se tekstovi, to jest njihovi prijevodi na hrvatski, mogu pronaći u petom broju Quoruma iz 2010.

Alien, Terminator i ja družimo se u Cyberspaceu

A little accelerationist week for me this was. Psst.

"Accelerationism is like a drug: if you take too much of it, you will kill yourself or make yourself sick, but in moderate doses, it may do some good." (Steven Shaviro)

"Umjetnost brisanja...

Što znači biti prijestolonasljednik bez nasljednika - to pitanje nije slučajno; dapače ono je od višestruke pa i od gotovo intimne važnosti za sam bend, to jest njegovu individualnu putanju unutar putanje britanske rok glazbe. 

Nietzsche je rekao za Euripida: ovdje se već nazire točka dekadencije antičke tragedije. Tako nešto moglo bi se retrospektovno reći za The Smithse.

No da se vratim ovoj pjesmi. Razlog zbog kojeg pišem ove zbrkane fragmente jest zato što bih želio reagirati na način na koji se ova, pa onda i mnoge druge pjesme benda tumače. A taj put ide preko identifikacije s njihovim lirskim subjektom - njegovim plačljivo-naricističkim iskazom. Upravo sam zato odabrao ovu pjesmu jer mi se čini da ona utjelovljuje snažnu protutežu takvom tumačenju. 

Treba obratiti pažnju na gitaru Johnnyja Marra, a onda i čitav instrumentalni kontekst u koji se smješta Morisseyev glas. Zvuk gitare nije posve u službi subjekta, reklo bi se. On ga obavija - ali ne baš kao majčina ovojnica - a moglo bi se čak sugerirati, i briše. Postoji nešto zastrašujuće u tom loopingu koji je i prije i poslije lirskog subjekta. Upravo se tu - u tom otklonu između instrumentalne pratnje i glasa - krije mogućnost zazornog užitka u ovoj, ali i nekim drugim pjesmama benda.

Tko dakle govori u pjesmi, za koga ili što budućnost nije dovoljno skora i jesmo li uopće dobro razumjeli pitanje. Potrebno je ponovno se zapitati - 'How Soon Is Now?!'"*

*Ovo je blago izmijenjena verzija teksta kojeg sam prvotno objavio na Facebooku 7.2.2019. (Uvau, kako vrijeme leti!)