Nedavno sam pisao o objektno-orijentiranoj ontologiji pa sam se mislio ovdje nadovezati na to kratkim tekstom o objektno-orijentiranoj književnoj teoriji (kritici).* U tekstu uzimam primjer glazbe, ali isto se odnosi i na književnost. Uglavnom, ovo su neke od temeljnih postavki objektno-orijentirane književne teorije (kritike). Ništa radikalno i ništa reduktivno. Tekst glasi ovako:

The Cure nije bend iz ničijih srednjoškolskih dana kao što blokovi djetinjstva nisu ničije sjećanje na djetinjstvo. Glazba nekog benda može oblikovati naše djetinjstvo, mladost ili bilo koje drugo razdoblje života, a da ona pritom ne postane njegovim dijelom. Unatoč učinku koje umjetničko djelo ostavlja na nas, ono nikad ne postaje dijelom našeg fenomenološkog iskustva. Radi se o bitnoj razlici između umjetničkog djela po sebi i umjetničkog djela za mene. Upravo je ta razlika i temelj iterabilnosti odnosno mogućnosti da isto umjetničko djelo doživimo svaki puta iznova i mogućnosti da to isto djelo dožive i drugi ljudi pa i druga bića koja možda nikad nisu imala djetinjstvo u konvencionalnom značenju te riječi...

* Napomena: ovo su moja razmišljanja i način na koji ja vidim objektno-orijentiranu književnu teoriju. Za potrebe ovog teksta nisam konzultirao nikakve znanstvene članke koji bi potvrdili moje razmišljanje odnosno ispravno shvaćanje toga što je objektno-orijentirana književna teorija.

Nažalost ipak neće biti teksta o The Cure. Želio sam napisati jedan tekst uoči njihova nastupa u Zagrebu, ali vidim kako trenutačno imam previše obveza da bih našao dovoljno strpljenja i koncentracije da sastavim esej. (No možda je i bolje ovako. Moje su misli o glazbi i poeziji raspršene po ovom blogu bez naročite potrebe za nekim tekstom koji bi ih ujedinio u zatvorenoj formi.)

No evo nekoliko natuknica o tome o čemu je u eseju trebalo biti riječi. (Još uvijek vjerujem da ću napisati taj esej, ali ne sada.)
Razmislite o sljedećem: Daje li The Cure zaista lijek za nešto i o kakvom je lijeku riječ?
Moje je mišljenje da poetika The Cure - posebice ako bi se ona izvodila na temelju albuma Seventeen Seconds, Faith i Pornography - donosi zaokret  u odnosu na ono što se čini kao dominantna poetika 70-ih, a to je poetika žudnje. Pritom dakako nije samo riječ o nekakvoj smjeni pravaca jer je riječ o nečemu što ne nalazimo kod drugih goth rock bendova pa ni kod drugih bendova osamdesetih. I The Cure je jedinstven po tome. Pitanje je dakle što se događa sa žudnjom i kamo to The Cure pristiže u tim pojedinim pjesmama.

Za kraj, ako nekog zanima, ovdje je esej Marka Fishera o The Cure:
http://k-punk.abstractdynamics.org/archives/006087.html

te jedna pjesma koja osvjetljava bitan aspekt njihove poetike o kojem Fisher ne piše, a to je animalistika:

Trying to write a review of Timothy Morton's book Dark Ecology (Tamna ekologija, Sandorf i Mizantrop, 2018) because it is the only thing I could imagine myself writing or reading at moments like this.

Zagreb, June 22, 2019.

Zdravlje i prehrana

Često se kaže da ključ prehrane leži u tome da nas učini i održi zdravima, kao da zdravlje iscrpljuje prehranu.

Ali prehrana je i mnogo više od zdravlja. Naravno, ona je i moda, ali ostavimo trendove zasad po strani. Prehrana naime uključuje i etičku, pa i političku dimenziju. A upravo je to jedan od razloga zašto mnogi ljudi danas prelaze na vegetarijansku i vegansku prehranu. (Rasprave između vegetarijanske / veganske i omnivorske prehrane ne bi se smjele svoditi na pitanje zdravlja i preživaljvanja.*)
Zdravlje je jedna prilično zatvorena kategorija. Okvirni koncept unutar kojeg operira zdravlje jest onaj organizma (tijelo s organima), a zdravlje se shodno tome obično definira kao stanje ravnoteže (homeostaze) u organizmu. Ali već smo u jednoj od ranijih objava rekli da je svako živo biće (ovdje mislim na vrstu a ne na jedinku) povezano s drugima na nebrojeno načina koji nadilaze koncept organizma. Druga nam bića "trebaju" ne samo da bismo ih jeli. 

Prehrana treba biti igra i eksperimentiranje, a ne religija ili stroga doktrina. Prehrana ne treba Zdravlje za svoj cilj kad ona uvijek već uključuje zdravlje, Spinozino i Malešovo malo zdravlje. Ne zdravlje naspram bolesti, već još-zdravlje: još malo zdravlja da dovršim ovu rečenicu. 

Isto tako bi trebalo izbjegavati koncept održivosti. (Spasi me bože od održive veganske ličnosti. Zar ne možemo bolje od toga?)** Kvragu s pedagogijom i psihologijom koje bi htjele biti službene znanosti birokratske države. Veganstvo je mnogo bliže shizo-analizi nego psihologiji...

*Nedavno je moj prijatelj izjavio da bi ljudi trebali prijeći na vegansku prehranu jer je "već nebrojeno puta dokazano da ljudi ne trebaju životinjske proizvode da bi preživjeli". Ali nije li upravo to najgora moguća "reklama" za veganstvo?
** Opasnosti suvremenog feminističkog i ekološkog diskusrsa kriju se upravo u njihovoj tendenciji vraćanja velikim narativima.

Human as object first. Towards different ontology

First I have to admit that I am a bit familiar with object-oriented ontology (OOO) and that this post is influenced by some philosophers in that field. With that said, one could read the following text as my own perspective on OOO.

One of the most enduring projects of modernity seemed to be that of the human as subject: subject of History, subject of technology, subject in natural environment, etc.

So isn't it strange to find yourself living in times when you realize that you are anything but a subject, that modernity was all the time doing something behind our back; that process of subjectivation was just a step in a broader tendency of technologization of being, as Heidegger would put it. Maybe one could even claim the disappearance (erasure) of the subject as the tendency of modernity but I don't want to go deeper into the problem(s) of the subject here. I just wanted to remind you of the horizon which, I think, constitutes our living and thinking today. 

So to regard human first and foremost as an object, strange and peculiar but nonetheless object, is not a degradation at all but maybe even revolutionary turn in the history of modern philosophy. It is actually a modest step in order to try to understand human's place in the history of the broader systems such as society, art and (finally) the Earth itself. And that step is important because it enables us to understand our position in processes and tendencies which characterize our time and which are bigger than us and which we cannot completely control.* Finally, it is valuable because it enables us to perceive some tendencies in contemporary art more genuinely, so to say.

And remember, the role of philosophy is not to save (change) the world, but it is the obligation of philosopher to think according to the epoch he/she lives in; "even" if it means undermining the notion of the human-as-subject.

*Such are the development of AI and global warming (with mass extinction).