Nature does not exist

"A whole life is about wanting to master something, to understand it and to be able to use it and work with it, especially when it comes to art and philosophy. But when you come at that point, and it is still dubious which point is that, you realize that you don't want to master anything, that you just want to 'let go'..."*

It surely does sound like Buddhism. But what does it mean to let go? It certainly does not mean and should not mean to be one with nature because nature does not exist. Nature is a picture (pictoresque), human phantasm, product of romantic consumerism, as Timothy Morton argues. There is no nature as permanent unchangeable background to our being, to our society - The Outsideness. In other words, there is no transcendental nature to which one can retreat, find its shelter in or become connected to.

I think it is not so much Buddhism in ordinary western sense but rather reversed Buddhism, Buddhism for the 21st century, if you like it. So to say that everything is connected is true but not in a sense of transcendental holism, and one might add, not in the way we humans would like to. These connections are weird, we still don't know much about them or understand them. Or it is even more appropriate to say that we never wanted to find about them but are now forced to.
One should think more about connections between Earth's underworld and what appears on its surface...

* Text was first published on Facebook on March 22, 2019

Osvrt na film "Badiou"

Nedavno sam imao priliku pogledati dokumentarni film Badiou (2018) koji su režirala braća Goran Kalyan i Rohan Kaylan. Film se podjednako bavi Badiouovom filozofijom koliko i njegovom biografijom. Moglo bi se štoviše reći da je cilj filma istražiti u kojoj je mjeri biografija nekog filozofa nerazdvojiva od njegove filozofije u smislu da u slučaju filozofa filozofija jest i njegova najbolja (jedina istinska) biografija. U spomenutom filmu to dolazi do izražaja već i u samoj Badiouovoj naraciji. 

Ako je prva tema filma odnos između biografije i filozofije, onda je njegova druga tema odnos između filma i filozofije, to jest tema filma kao medija filozofskog mišljenja. U vezi s time rekao bih da je vrijednost filma braće Kalyan ne samo u njegovoj ljepoti (ljepota pojedinih kadrova, sekvenci, spoja glazbe i filmske slike), već i u njegovoj misaonosti. U nekim slučajevima autorima zbilja uspijeva ostvariti dojmljiv (međusobno nadopunjavajući, iluminirajući) odnos između Badiouovih riječi (filozofskog mišljenja izraženog u jeziku) i pokretnih filmskih slika. U pitanju je samim time naravno i dijalog između redatelja i filozofa, dijalog koji se ostvaruje ponajprije u tom odnosu između filma i govora (pokretnih slika i jezika), a ne toliko u samom govoru kao dijalektični slijed pitanja i odgovora. 

Film Badiou prožet je umirujućim i optimističnim tonom što svakako proizlazi iz toga da mu je cilj prikazati Badiouovu filozofiju prije svega u vezi s njegovim životom (životnim putem, bildungsom). A kao što Badiou kaže otprilike na početku filma, ovo sada njegovo je najsretnije razdoblje u životu. I bez obzira na brojne neuspjehe i poraze, međuostalom i prije svega one revolucionarne (i time općeljudske), razočaranje i rezignacija nisu zaključak koji Badiou želi da iz njih izvučemo. Pa iako nismo uspjeli, kaže Badiou, dokazali smo da je nešto moguće, nešto što je izvan revolucionarne aktivnosti moglo postojati samo kao plaha ideja. No moja namjera nije ovdje, kao ni na ovom blogu općenito, raspravljati o pojedinim filozofima i iznositi svoj sud o njima. Ovo je stoga prije svega moj poziv da pogledate film ako ste u mogućnosti i da uzmete neku Badiouovu knjigu u ruke i da ju pročitate.

Isječak iz filma:
https://vimeo.com/236191256  

U petak je ciklon poharao Indiju. Bilo je to dan prije puta. 

Za vikend sam boravio u Zadru i gotovo pa zaboravio na klimatske promjene iako je sve ponovno ukazivalo na njih. Bilo je najavljeno veoma hladno i kišovito vrijeme u Zadru, ali je začudo za vrijeme utrke Wings for Life, i jedino tada, bilo sunčano. 

Pa ipak usprkos vremenu teško se oteti dojmu da ovaj "mediteranski grad" živi posve nesvjestan svojeg prestajanja bivanja mediteranskim gradom. U gradu je uopće teško naići na spremnike za plastiku. Sve kao da nam želi sugerirati da se ovaj grad nalazi još daleko od ekološke krize koja pogađa ostatak svijeta. I zaista, opće pravilo kaže da je u mediteranskoj sredini teže misliti o ekološkoj krizi i svemu što dolazi uz nju. No i mimo toga može se reći da zapadni svijet živi u simakrumu koji ustrajno proizvodi umirući kapitalizam. To barem djelomice objašnjava zašto katastrofe koje nam prijete uopće nisu vidljive iako se one zapravo već događaju. 

Što reći o samoj utrci, globalnom događaju. Da parafraziramo Baudrillarda, Wings for Life World Run did not happen, pogotovo ne u onom obliku u kojem bi nas htjeli uvjeriti. Nijedna zemlja Trećeg svijeta ni ove godine nije sudjelovala u "kapitalističkom maršu za invalide".  Kao što svi ionako dobro znaju, riječ je o spektaklu, televizijskom spektaklu također, čiji je cilj uvjeriti nas kako se svijet (i mi skupa s njim) zaista brine za invalide, obespravljene i sve Druge. Wings for Life zapravo je suvremena inačica Band Aid ili Hands Accross America (podsjećam na film Us koji je ponovno aktualizirao tu tematiku).*

Sve u svemu, živimo u doba bližećeg kolapsa kapitalizma, kolapsa na koji ne samo da nismo spremni (a kako biti spreman?), nego ga počesto nismo ni svjesni.

* Mnoštvo se indikativne simbolike  može pronaći u takvim manifestacijama, a ovim povodom za oko mi je zapeo slogan utrke Wings for Life koji glasi "cijeli svijet za jedan cilj". Ne govori li nam to dovoljno koliko smo daleko od revolucije u onom markističkom smislu?

Što da radimo s teorijom - između zazora i fascinacije

Želio bih samo reći da nisam nesvjestan rasprava o stanju u domaćoj književnoj teoriji koje su prethodile izlaganju koje sam održao 4. svibnja na prvoj kroatističkoj konferenciji pod nazivom Brisanje granica.

Nedavno sam imao sreće pročitati tekst Andree Milanko objavljen u Quorumu koji se pojavio kao reakcija na predgovor 10. broja časopisa K čiji je prijevodni blok bio posvećen recepciji francuskog poststrukturalizma. To me potaknulo da iznesem vlastito viđenje "problema recepcije francuskog poststrukturalizma". Budući da ovdje neću sažimati predgovor studenata ni polemički odgovor Andree Milanko, osim u onoj mjeri u kojoj to bude potrebno, sve zainteresirane upućujem na spomenute tekstove.*

Ne bih se htio, niti je to zapravo potrebno nakon izvjesnog vremenskog odmaka, svrstavati ni na stranu bivših studenata komparativne književnosti ni na stranu tadašnje asistentice (a današnje profesorice) na Odsjeku za kroatistiku, Andree Milanko. Zapravo, rekao bih da se oko ključne stvari, a to je mogućnost da književna teorija stavljena u akademski kontekst počne takoreći okoštovati, odnosno pokazivati onaj karakter koji joj kao neukroćenoj i divljoj misli nikako nije svojstven, slažu i pisci predgovora i Andrea Milanko. Problem je međutim, kako uviđa Milanko, da je to nešto što se općenito događa s književnom (i bilo kojom drugom) teorijom jednom kad ona bude stavljena u akademski pogon. Propust je studenata što oni misle da je eto ta svojevrsna izvještačenost književne teorije specifična za našu sredinu i da bi se ona mogla popraviti uvođenjem gledišta iz nekih drugih sredina. I tu prof. Milanko predbacuje studentima da oni zapravo nemaju ideju kako bi trebalo pristupiti nasljeđu francuskog poststrukturalizma, već samo žele širenje akademske ponude. Studenti drugim riječima u ocjenjivanju književne teorije upadaju u modus razmišljanja karakterističan za neoliberalna društva. Međutim rekao bih da ni Milanko ne želi sugerirati što bi to trebalo činiti s književnom teorijom da se spriječe spomenuti procesi okoštavanja odnosno da se njima odupre, već više pažnju usmjerava tome da diskreditira kritiku studenata: predbacuje im  da se oni prigovorima upućenim suvremenoj hrvatskoj praksi teorije zapravo samo žele izboriti za vlastiti prostor u akademskoj zajednici, implicirajući tako da je posrijedi klasičan sukob starih i mladih.

Gdje ja vidim ključan propust tadašnjih studenata nije čak u tome što oni misle da postoji neki bolji način za razumijevanje francuskog poststrukturalizma, već naprosto zato što u tom traženju drugačijeg razumijevanja francuskog poststrukturalizma odlaze korak nazad umjesto korak naprijed. U svojem odabiru prijevodnih tekstova urednici se odlučuju za one tekstove koji kritički raščlanjuju francuski poststrukturalizam, ali ne nude putokaz kojim bi se smjerom moglo krenuti odnosno što bi se s tim golemim kompleksom mišljenja moglo učiniti. Usudio bih se reći da je odavno prošlo vrijeme kritike poststrukturalizma (pogotovo kritike koja je sama sebi dostatna); sada nam treba mišljenje koje može učiniti nešto kreativno s tim nasljeđem. Da ne kažem da neki tekstovi upućuju ideološku kritiku francuskom poststrukturalizmu, kao što je kritika lakanovske psihoanalize od strane autora Ferry/Renault zbog njezinih antihumanističkih postavki. Da, lakanovska psihoanaliza kao i svekolika teorija / filozofija od Heideggerova Pisma humanizmu (Brief über den Humanismus) nadalje jest antihumanistička u nekom pogledu. Znači li to da bismo se sada trebali vratiti humanizmu? Karijera autora Ferry/Renault dobro pokazuje kamo vodi taj put - u publicistiku, literaturu za samopomoć i jednom riječju najgori mogući parazitizam nad filozofijom.

Zašto reteritorijalizirati francuski poststrukturalizam koji je toliko napora učinio upravo da se izmakne strukturalizmu, humanizmu, logocentrizmu i drugim oblicima teritorijalizirajućeg mišljenja? Potrebno je dakle deteritorijlizirati, otići korak dalje, poslati francuski poststrukturalizam u nekom još neslućenom smjeru. Aktivnu ulogu u tome mogla bi imati i književna teorija.  

* A. Eremut, M. Kikaš, A. Kovač, I. Medić, L. Parežanin, M. Prica, "Recepcija francuskog poststrukturalizma između zazora i fascinacije", u: Časopis K (2011)

   Milanko, Andrea, "Percepcija teorije: pogled iz klupe i pogled s katedre", u: Quorum (2012)