Nekoliko opaski o debati Žižek vs. Peterson

"I just want not a positive result but to shatter you a little bit, to make you think." (Slavoj Žižek)

Iako bi neki, a pogotovo oni koji su se u njoj nadali prepoznati ispravnost vlastitog političkog opredjeljenja, mogli debatu između Žižeka i Petersona proglasiti katastrofalnom, rekao bih da postoji nekoliko stvari koje iz nje možemo izvući ili točnije, nekoliko stvari koje još uvijek možemo naučiti od Žižeka. Za početak, "debata" između Žižeka i Petersona nije bila toliko neuspješna kao ona između Chomskog i Foucaulta. Razlog za to svakako leži u tome što je Žižek drugačiji mislilac od Foucaulta, ali i u tome što je vrijeme u kojem danas živimo drugačije od onog u kojem se odvijala spomenuta debata. Time želim reći da je svijest filozofa o ulozi filozofije danas nešto drugačija nego što je to bilo 1971., na vrhuncu francuskog poststrukturalizma. 

I gledatelj s osnovnim filozofskim obrazovanjem mogao je primijetiti kako Žižekov pristup debati od početka, ili barem nakon što je čuo Petersonovo prvo obraćanje, nije imao nikakve veze s hegelijanskom dijalektikom za koju se obično smatra da predstavlja temelj umijeća debatiranja - afirmacija i negacija odnosno teza i antiteza. Žižekova metoda bila je zapravo ona sokratovska ili barem vrlo blizu njoj. U tom je smislu Žižekov razgovor s Petersonom na momente mogao podsjetiti na Platonove dijaloge između Sokrata i njegovih protivnika odnosno učenika. Od početka je naime bilo očito koliko je Žižek superioran Petersonu što proizlazi iz jednostavnog razloga što Jordan Peterson zapravo nije mislilac; javni intelektualac možda, ali to samo pokazuje koliko ta funkcija (pozicija) danas ovisi isključivo o medijskoj reprezentaciji. Bilo je zaista na momente i dirljivo vidjeti u kojoj se mjeri Žižek suzdržavao od odbacivanja Petersona i njegovih krajnje amaterskih i zapravo pogrešnih tumačenja intelektualne povijesti 20. stoljeća i naspram toga nastojao izvući i ono malo korisnog što bi se moglo uzeti iz njegovih iskaza. Žižek se kad god je to bilo moguće nastojao nadovezati na Petersona kao učitelj koji nastoji ohrabriti učenika u njegovu mišljenju, ma koliko god često ono zapinjalo i neprestance otkrivalo učenikovu naivnost i neupućenost (a u konkretnom slučaju i nepripremljenost).

Ono što nas Žižek može naučiti danas jest to koliko smo u svemu ovom zajedno i da se filozofija ne sastoji u odbacivanju tuđeg (drugog) mišljenja, već u nadovezivanju na tuđe (drugo) mišljenje. Filozofija nije ili - ili (pa čak ni kad se vodi debata), već i, i. 

Uz Žižeka nismo sami i koliko god to bila mala utjeha, ona je vrijedna jer to je i najviše ljudskog što nam mišljenje uopće može pružiti.

Letter to a friend

Last week in the middle of the night I started writing something about revolution.* It was only a few sentences because I didn’t have patience and energy to go deeper into the stuff. It might have seemed confusing and random, I guess, but let me now continue on what I’ve already written and possibly I will make it somewhat clearer.

So I said that our understanding of revolution is (tends to be) flat and one dimensional. Much of that goes to and produces a state which can be described as “waiting for a revolution to happen”. So if you’re one of those sitting at home or in a bar waiting for the revolution to happen, I can only tell you that it’s not going to happen. That doesn’t mean that nothing will happen (or better, that something isn’t already happening) but by waiting and thinking about the revolution in terms of its coming, you’re only going to miss it. As Deleuze has already said, and it is quite some time now, the question of future of revolution is a problematic one because it turns people away, and it is exactly its purpose, from becoming-revolutionary in every place and on every level. What I want to tell you and what I really believe in is that some things revolutionary are already happening, even at the moment I’m writing this. There are things happening in literature, art, music and philosophy that are creating the forces (and that themselves are forces) which are pushing the system to its limits. That doesn’t mean that some things aren’t also happening in, let’s say, economy or science, because they are. There are multitudes of things happening and they are not all in the same way positive or negative...

So what I would like to encourage you to do is to search for this kind of revolutionary impulses in art and philosophy and to try to understand how are they affecting our understanding. Because this is exactly the way in which literature, art and philosophy are dangerous. They are not particularly dangerous for this or that group of people, for this or that regime; they are absolutely dangerous in the extent to which they transform (human) consciousness. 

But besides all that, there is still one more space left on which literature (and art) achieves its revolutionarity, aside from its effect on (human) consciousness. But this revolutionarity, if it can be called so, is maybe even more dangerous than the previous one because we are still unable to understand it. It is concerned with deeply non-human dimension of literature (and art) - one we still have to grasp...

So if you look at your watch and it says it’s the 21st century but you still want to be a Marxist - there are ways.** But in that case, you shouldn’t be walking around observing people’s faces to see on which of them it is written: “I’m a Marxist”. By doing that it is likely that you will always only encounter the same people and it will soon become boring. Lastly, let me admit that I’m not a Marxist in the same way that I’m probably not a feminist but, believe me, that doesn’t mean that I’m not your friend.

* "The problem is that we have such a flat and one dimensional understanding of 'revolution' - and that is not revolutionary at all - so when it does appear in our discourse it appears mostly as a reduction of a field of possibilities onto one sphere - economic and social relations. We should be despised for our neglection and let's start from there / here."

** For example, one way would probably be leftt-accelerationism, an interesting movement which doesn't compromise philosophical thought for economic analysis.

Osvrt na tribinu Književnost i otpor

Jučer je u Knjižnici Marije Jurić Zagorke u Zagrebu na tribini "Književnost i otpor" gostovao hrvatski pjesnik Branko Maleš, a razgovor s njim vodila je mlada pjesnikinja Monika Herceg. Tema tribine i odabir sugovornika odlično su se poklopili jer, kako je Monika naglasila odmah na početku, Malešovo pjesništvo zaista možemo čitati u ključu otpora. Ali otpora čemu, bilo je njezino pitanje? Maleš je na to odgovorio kako je otpor njegove poezije za njega uvijek bio prije svega otpor prema određenoj književnoj tradiciji. U prvom dijelu razgovora Maleš je tako uglavnom govorio o nekim negativnim tendencijama koje je primijetio još kao mladi pjesnik, a radilo se imitiranju egzistencijalističkog modela pjesništva kakav je po njegovu mišljenju do vrhunca u nas doveo Slavko Mihalić. Mihalić je to međutim mogao, rekao je Maleš, ali drugim pjesnicima to baš i nije polazilo za rukom – oni su koristili te filozofske motive, razvijali pjesmu na sličan način, ali bi učinak u konačnici izostao. Kao oprečan primjer da se može krenuti i u sasvim drugom smjeru, Maleš je naveo Josipa Severa za kojeg se može reći da je "u potpunosti"  odbacio hegemoniju smisla. Pjesnik linije (razlomljene, isprekidane) a ne smisla. Za neke njegove pjesme zaista se nije moglo reći što znače, rekao je Maleš, ali to je bilo dobro.

Monika Herceg rekla je da je u recenziji na Karakašov novi roman Proslava kritičar napisao kako se radi o lirskoj, a ne o angažiranoj književnosti, kao da time izriče pohvalu piscu što je izbjegao zamku „angažirane književnosti“. Monika se pitala zašto bi angažirana književnost bila nešto loše (zašto bauk angažirane književnosti kruži našom književnom scenom) i time je skrenula razgovor na pitanje angažirane književnosti. Ni Maleš kao ni njegova sugovornica nisu se u razgovoru međutim dotakli povijesti tog termina koji je u književnu kritiku uveo Jean-Paul Sartre u svojem čuvenom eseju Što je književnost. Odnos između književnosti i društvene i političke zbilje jedno je od ključnih pitanja i za egzistencijalizam i za poststrukturalizam, samo što te dvije teorije / filozofije na njega iznalaze posve drugačije odgovore. Zbog zanemarivanja ovog nenadomjestivog komadića povijesti u neku ruku ne čudi što je rasprava ubrzo završila izvan same književnosti. Monika je primijetila kako u poeziji postoji mnogo feminističkih glasova, ali kako se čini da oni nisu dovoljno glasni (kako da postanemo glasnije/glasniji?), a Maleš je rekao kako se stanje neće promijeniti dok lezbijke i homoseksualci ne dobiju barem jednog predstavnika/icu u Saboru (na što su dvije osobe iz publike napustile knjižnicu). Nažalost, to je nekako koincidiralo s momentom u kojem je razgovor otplovio više u smjeru trača ili blaže rečeno ironijskog osvrtanja na negativne pojave na književnoj sceni. U vezi s potonjim žao mi je što se Monika Herceg i Branko Maleš nisu dotaknuli modela stvarnosne proze / poezije za koji bih rekao da predstavlja veću opasnost za suvremenu hrvatsku književnosti nego što su kič autori (Monika je u tom kontekstu spomenula novu knjigu Vjekoslave Huljić). Nije li vrijeme da se postavi pitanje iscrpljenosti te poetike koja unatoč tome ostaje dominantan model unutar kojeg i mladi pisci nastoje pronaći vlastiti glas / stil. Ljudi koji će koristiti status medijske zvijezde ne bi li nešto zaradili i na području tržišta knjigama, uvijek je bilo i uvijek će biti (barem dok je kapitalizma); stvarnosna proza s druge strane predstavlja puno dublju opasnost u onom smislu da zatvara književnost pred budućnošću. Za razliku od kiča koji obrazovana publika koja drži do svog intelekta nikad neće uzeti u ruke, stvarnosna proza je nešto što nam se uvuče pod kožu a da to i ne znamo. Razlog za to je što ona tako neodoljivo odgovara našem svakodnevnom senzornom iskustvu „kapitalističkog realizma“. No je li rješenje „angažirana književnost“? Mislim da danas imamo boljih načina da objasnimo djelovanje književnosti, njezine revolucionarne mogućnosti i slično nego što nam to dopušta spomenuti Sartreov pojam; kao što i književnost ima boljih načina da djeluje nego što je to eksplicitno (a počesto i jalovo) pozivanje na revolt. Što se pak stvarnosne proze / poezije tiče, za nju predlažem Nietzscheovo rješenje...

Preporuka za daljnje čitanje:
Ryznar, Anera, "Književnost iscrpljenja: dezintegracija stvarnosne proze i novi pripovjedni modeli"