10 najboljih romana pročitanih 2019.

Popis najboljih romana koje sam pročitao 2019. godine. (Naslovi romana navedeni su na jeziku na kojem sam ih čitao.)

1. Daša Drndić: Umiranje u Torontu

2. Daša Drndić: Leica format

3. Ernst Jünger: Na mramornim liticama

4. F. Scott Fitzgerald: The Great Gatsby

5. Imre Kertész:  Čovjek bez sudbine

6. Lewis Carroll: Alice in Wonderland

7. Luka Bekavac: Policijski sat

8. Miroslav Krleža: Povratak Filipa Latinovicza 

9. Thomas Bernhard: Wittgensteinov nećak

10. Thomas Bernhard: Gubitnik

Possibilities of art in capitalist realism

There are many contemporary (Croatian) artists (I say many because of the excitement they cause in me, while in numbers there are really few) who deserve to be mentioned here; some of them I was writing about and some of them are still to "receive" the text written about their art or so to say, alongside their artistic works...

But more than their individual names, their different artistic backgrounds and destinies of the reception of their work, what strikes me the most is that their works often seem to emanate the same sensibility (let's call it thought-feel) characteristic of the time we live in.

Does that mean that they belong to the same artistic epoch and how to call it then? We don't have a good (proper) name for this art epoch.* It is not postmodernism but what is it? In my opinion, Mark Fisher provided the term that, though it is not the name for artistic epoch, proves itself to be the most useful when discussing the contemporary art and that is capitalist realism. Against it (global capitalism without alternative) as our background, we can at least "measure" contemporary art. In the next section, I will differentiate the three types of art that, in my opinion, are to be found in the contemporary artistic landscape, which also means they are recognized by institutions like museums, recording companies and publishing houses.

1. Art proper to capitalist realism
Let's call this art, to use Laruellian language in a provocative manner, art proper to capitalist realism or even more simply - the art of capitalist realism in a strict sense. (Art as representative of the contemporary state of capital.) We should think about this art in the same way that Jameson thought about postmodernism as a cultural logic of late capitalism. What kind of art is it? It is an art most adapted to the contemporary market and whose sole purpose is to achieve value on the market. This art is nostalgic (both in its form and content), repetitive (without any wish to bring newness) and eventually stupidifying for its receptionists. It is most of the cinematic film production today, most of the contemporary popular music, most of the fiction published every year, and so on. Exemplary genres? It would be turbo-folk in popular Balkan music and techno in the western popular music, most of the contemporary mimetic literature (90% I guess), most of the conceptual art (D&G were right in that regard - conceptual art went to become art proper to capitalist realism), and so on.
How ironic is that: art proper to some period in a classical art history meant the most developed and most valuable art form of that period while here it is just the opposite. It is also against this art as our "cultural background" (debris of civilization in which we live) that we perceive the next two types of art.

2. Futuristic art

This is the art that invents the possible. It is the art not occupied with the present (as the first type of art) but with the future. Moreover, it is the art that comes from that future and installs itself into the present, thus transforming it. It is non-art in a Laruellian sense, art that we cannot perceive as such based on the traditional division between art, science and philosophy (aesthetics). It is experimental art in the purest sense. Exemplary genres? It would be cybernetic art, bio-art, science fiction / speculative fiction, sonic art, etc. 

3. Archaeological art

This last type of art is what I was referring to at the beginning of the text. It is not art proper to capitalist realism but art which emerges in the cultural climate of capitalist realism which means "when capitalism has no alternative". It is the type of art Mark Fisher rightly called "hauntological" in opposition to the simple nostalgia of most of the contemporary art. It is the art that at the same time deals with the past and the future. The characteristic element of this type of art is what Mark Fisher called "lost future" - future that might have been but has never been realized. It is exactly because of this feature that this art is hauntological - while this future has never been realized in the past, it still haunts our present. What should be interesting especially to the people of Balkan and former socialist countries is that this type of art becomes emblematic for the art in these countries today. I would say that some of the most interesting artworks produced by the artists of these countries in the last decade belong to this type of art. There are examples across different art forms (novel, art installations, films).  

So that was in short my sketch of the contemporary artistic landscape or more precisely of the three (or actually just two) possibilities of art today. I hope that in the near future I will be able to expand this sketch into an essay and thus provide these ideas to the bigger audience.

* Some terms were, of course, suggested, like digital postmodernism (Kirby), post-postmodernism, etc., but I will not discuss them here.

Žižek on protests in the 21st century

Žižek on taking control of the digital network as a (pre)condition for any successful revolution:

"The digital network gives new meaning to the old slogan 'the personal is political'. And it's not only the control of our intimate lives that is at stake: everything is today regulated by some digital network, from transport to health, from electricity to water. That's why the web is now our most important commons, and the struggle for its control is the struggle today. The enemy is the combination of privatized and state-controlled commons, corporations (Google, Facebook) and state security agencies (NSA). But we know all this, so where does Trotsky enter?
     The digital network that sustains the functioning of our societies as well their control mechanisms is the ultimate technical grid that sustains power - and does this not confer a new lease of life on Trotsky's idea that the key to the State lies not in its political and secretarial organizations but in its technical services? Consequently, in the same way that, for Trotsky, taking control of the post, electricity, railways and so on was the key moment of the revolutionary seizure of power, is it not the case today that 'occupation' of digital grid is absolutely crucial if we are to break the power of the state and capital? And, in the same way that Trotsky required the mobilization of a tight, disciplined, 'storming party', technical experts and gangs of armed men led by engineers' to resolve this 'question of technique', the lesson of the last decades is that neither massive grass-roots protests (as we have seen in Spain and Greece) nor well-organized political movements (parties with elaborated political visions) are enough - we also need a narrow, striking force of dedicated 'engineers' (hackers, whistle-blowers...) organized as a disciplined conspiratorial group. Its task will be to 'take over' the digital grid, to rip it out of the hands of corporations and state agencies that now de facto control it." (Like a Thief in Broad Daylight, pp. 104-105)


See also: https://www.youtube.com/watch?v=JCUQS7TgkEs (cca 52:00-59:30)

Obojena ptica: seksualnost i nasilje

U nedjelju sam gledao projekciju filma Painted bird (2019) održanu u kinu Tuškanac u sklopu filmskog festivala Human rights. Htio bih se ovom prilikom za početak osvrnuti na uvodnu riječ koselektora festivala Igora Markovića koji je Painted bird nazvao filmom o holokaustu te podsjećajući na kontroverze koje je film izazvao na Venecijanskom festivalu, ukazao da bi odlazak publike za vrijeme projekcije filma u ovom slučaju značio da (kao društvo) imamo mnogo veći problem nego što je tolerancija nasilja na filmskom platnu, a to je zaboravljanje istine o holokaustu. Ono što mi se čini problematičnim (netočnim) u toj izjavi jest tvrdnja prema kojoj Painted bird predstavlja film o holokaustu, a onda i konzekvence koje slijede iz toga. Moram odmah priznati da nisam čitao istoimeni roman Jerzyja Kosińskog, ali na temelju odgledanog filma i pročitane literature[1], rekao bih da roman / film Obojena ptica nije roman / film o holokaustu iz dva razloga:

1. Nije riječ o autobiografskom romanu (pitanje autofikcije ostavimo po strani), a većina književnosti o holokaustu pripada žanru autobiografije pa se u kombinaciji sa svojom dokumentarističkom metodom i naziva književnošću svjedočenja. (Podsjetimo da je Obojena ptica (1965) odmah po svojem objavljivanju prozvana kanonskim djelom literature o holokaustu upravo na temelju uvjerenja  da se radi o autobiografskom romanu; nakon što je "prijevara" otkrivena, roman je izgubio taj status.)

2.  Roman se ne bavi toliko nacističkim zločinima protiv Židova (oni su tek u pozadini), već užasavajućim zlodjelima i brutalnostima seljaštva u istočnoj Europi za vrijeme Drugog svjetskog rata. (Zbog toga je međuostalom roman doživio zgražanja u Poljskoj pa je dapače i bilo zabranjeno njegovo objavljivanje, što nas već pomalo podsjeća na skandale koje su također zbog načina reprezentacije nekih ljudi i krajeva izazvali Karakaševi romani.)

Ili kao što piše jedan od recenzenata filma, Nika Petković, "Usprkos tome, film Obojena ptica ne možemo definirati isključivo kao još jedan ratni film koji se bavi rekonstrukcijom holokausta. On je prvenstveno film o ljudskoj bešćutnosti i mržnji prema strancu, koji kroz vječnu metaforu konfrontacije bespomoćna pojedinca (dječaka) i društva, progovara o sveprisutnom nasilju, koje je u povijesti čovječanstva nerijetko imalo za posljedicu genocide i brojna etnička čišćenja."[9]

Mislim da bi stoga bilo mnogo preciznije reći da se roman / film Obojena ptica bavi banalnošću zla, da posudimo termin Hanne Arendt, odnosno eventualno uvjetima koji su omogućili nastanak nacizma. U tom bi smislu Marhoulov film bio blizak Bijeloj vrpci Michaela Hanekea, s time da Marhoulovu filmu ipak nedostaje ta epistemološka studioznost, a da nasilje u njemu češće figurira kao eksploatirani element koji izaziva šok i zgražanje; što je, pretpostavljam, prvenstveno posljedica vjerne adaptacije samog romana. "(...) mjesto barem određenog iskoraka u reprezentaciji već desetljećima poznate filmske teme, češki kandidat za Oscara trosatno iskustvo pretvorio je u estetizaciju užasa i već odavno uspavanog gledatelja dodatno anestezirao slikama ljudske patnje, odobravajući time da još jednom slike ratnog užasa konzumiramo kao film strave i užasa."[10]

No ono što je zanimljivo u Kosińskijevu romanu pa onda i u njegovoj filmskoj adaptaciji jest prikaz  seksualnosti kao inherentno kontaminirane nasiljem. Dapače zaključak koji nam roman / film sugeriraju bio bi taj da je seksualna žudnja izvor čitavog nasilja. To naravno Kosińskijev roman približava jednoj sasvim drugoj literarno-umjetničkoj struji, a također u filozofskom pogledu priziva Freudovo kasno tumačenje nagona smrti te njegove kasnije razrade u djelima drugih filozofa. U jednoj od svojih najintimnijih objava na blogu Mark Fisher će doslovce napisati: "Seks JEST nasilje".[2] Patologija seksualnosti također je tema gotičkog rocka, prisutna u manjoj ili većoj mjeri kod svih bendova, ali samo kod Bansheesa (i eventualno The Cure) ona prolazi kroz inverziju. Stoga mi se zanimljivim čini ono što su Siouxsie and the Banshees učinili s Kosińskijevim literarnim predloškom u istoimenoj pjesmi Painted bird. Polazeći upravo od (auto)destruktivnosti nagona, kako čovječjeg tako i ptičjeg, pjesma međutim nagovještava nešto mnogo jače od samog nagona, nešto što (auto)destruktvnost nagona upisuje u vlastitu putanju: "Because we're painted birds by our own design / By our own design, oh there's no more sorrow, sorrow, sorrow". Što je to jače od autodestruktivnosti nagona i kakvu to radost (?) oslobađa koja pak poništava bol? Moguće je nekoliko odgovara, ali uzimajući u obzir čitav katalog benda, čini se najboljim fokusirati na dva: umjetnost i politiku.

 a) Siouxsie and the Banshees u svojim pjesmama, a Siouxsie i u koreografiji, bili su skloni semiotizaciji tijela što je podjednako važno za njihovo poimanje umjetnosti kao i seksualnosti. Tijelo je ovdje shvaćeno kao površina podložna označavanju (semiotizaciji). Nadalje, tijelo je shvaćeno kao mnoštveno (polimorfno perverzno u frojdovskom smislu) što znači da se sastoji od organa pa čak i sklopova koji se ne mogu promišljati (samo) kao dijelovi cjeline u klasičnom metafizičkom smislu. To je jedan od razloga zašto je spomenuti bend toliko blizak umjetnosti performansa (i zašto ta veza nije samo izvanjska) pa tako ne treba zanemariti ni to da tekstovi mnogih pjesama nalikuju na scenarije "potencijalnih" performansa. Što je s bolom u tom slučaju? Kad Siouxsie pjeva da nema više bola to ne znači da bol ne postoji (u smislu intenziteta), već da, kao i u slučaju performansa, bol biva u nekoj mjeri (iako nikad potpuno) transcendentiran. Dva se smjera nadaju po tom pitanju, rekao bih, a to su: spiritualizacija bola (umjetnik kao svetac i mučenik) i ignoriranje bola kao nusprodukta samog performansa. Vidimo sada zašto Siouxsie and the Banshees predlažu umjetnost kao mogući izlaz iz petlje ljudske destruktivnosti i autodestruktivnosti.

b) Politička dimenzija teksta očituje se u prelasku s kazivanja u prvom licu jednine na kazivanje u prvom licu množine, odnosno uvođenju kolektivnog subjekta iskaza u posljednjem dijelu pjesme. Mark Fisher završnicu pjesme tumači kao trijumf kolektivne radosti naspram progonjenog, izoliranog i individualiziranog subjektiviteta.[3] Uistinu, vizija političkog subjekta u glazbi Bansheesa jako je bliska Deleuzeovoj i Guattarijevoj politici žudnje, pri čemu kolektivni subjekt također nije viđen kao zbroj individua, već prije kao strojni sklop. (Vidi također pjesmu Firework).

Posvetimo naposljetku još nekoliko riječi shvaćanju seksualnosti u glazbi Siouxsie and the Banshees. Što je dakle s vizijom same seksualnosti u pjesmama benda? Neki su intepretatori skloni reći da u pjesmama Bansheesa ima malo (ako uopće) mjesta za izražavanje žudnje. Ja se s time međutim ne slažem. Mislim da žudnja ne ostaje zatomljena u pjesmama (i uistinu glazbi) benda, već je ona transformirana. Transformirana u odnosu na što, u odnosu na koji modalitet žudnje? U odnosu na maskulin modalitet žudnje čiji pokušaj izvedbe nalazimo u pjesmama Roxy Music, a čijoj karnalnoj dezintegraciji (urušavanju u nagonsko) svjedočimo u pjesmama drugih gotičkih bendova (osobito kod Birthday Party). No pitanje seksualnosti i pitanje žudnje veoma je složeno baš zbog toga što ga nije moguće ograničiti na samo jedan registar iskazivanja ili djelovanja i što ne postoji nešto što bismo nazvali njegovom čistom manifestacijom. Seks, kako se većina teoretičara slaže, nikako nije primarna manifestacija (ljudske) seksualnosti. Vraćajući se glazbi Bansheesa, rekao bih da u njihovim pjesmama nalazimo seksualno isprepleteno s estetskim. Od presudne je važnosti u tom smislu ranije spomenuta semiotizacija tijela. Seksualnu žudnju sada možemo razumjeti prvenstveno kao izmjenu znakova odnosno prema Baudrillardovim riječima: "seksualna žudnja nije ništa drugo do li mogućnost tijela da kombiniraju i izmjenjuju znakove."[4] Imajući na umu Ballardov roman Sudar, Baudrillard nastavlja, "Sada nekoliko prirodnih otvora uz koje obično vezujemo seks i seksualnu aktivnost postaju ništa naspram svih onih mogućih rana ili umjetnih otvora (ali zašto "umjetnih"?), svih onih proboja kroz koje tijelo postaje reverzibilno i, kao određen topološki prostori, ne razlikuje više izvanjsko i unutarnje (...)" (isto.) Zašto su ovi reci za nas važni jest zbog toga što oni ponovno kroz performans i body art prizivaju moguću nerazmrsivost seksualnog i estetskog. Prakse semiotizacije tijela (pr. tetoviranje i pirsanje) jesu podjednako estetske i seksualne. Tako je i u pjesmama Bansheesa. (Vidi primjerice pjesmu Ornaments of Gold u kojoj l.s. govori svome ljubavniku (?) da bi ga voljela ugušiti u zlatnim ukrasima.) Načelno, seksualna žudnja u pjesmama benda nalazi nekoliko "izlaza": u seksualnom odnosu koji u pravilu postaje manifestacija onih (auto)destruktivnih nagona (Melt!, Starcrossed), kroz estetizaciju (semiotizaciju) tijela ljubavnika i druge prakse čistog zavođenja i ultimativne neodlučnosti (Turn to stone, Face to Face i mnoge druge) i naposljetku kroz putovanje čistim intenzitetima (Cascade, The Sweetest Chill).

Seksualni odnos iliti snošaj kod Banhseesa gotovo isključivo biva opisan kao nasilan za jednog ili oba partnera. Daleko od fraze "vođenje ljubavi", fokus je stavljen na manifestacije (auto)destruktivnih nagona u seksualnom činu, prije svega kroz opise sadomazohističkih rituala. Seksualni čin dakle ne može izbjeći nasilnost odnosno uplitanje nagona smrti. Međutim ne samo to, za Bansheese je još važnije to da se seksualni čin  vezuje uz produktivnost, učinkovitost, dominaciju i druge karakteristike maskuliniteta prema Baudrillardu[5]. Pritom je važno primijetiti da se sve što smo dosad rekli o seksualnom odnosu odnosi na tradicionalno (normativno) poiman heteroseksualni odnos između muškarca i žene. Pogled Bansheesa na muško-ženski seksualni odnos mogao bi se s razlogom opisati kao pesimistički ili negativistički nastrojen. No za to, vidjeli smo, postoje opravdani (teorijski) razlozi. S obzirom da je seksualni odnos shvaćen kao uspostava odnosa moći među spolovima, gdje jedan spol nameće svoju vlast nad drugim, ne čudi da u pjesmama Bansheesa nalazimo dvije oprečne mogućnosti. Pritom je važno zamijetiti da se ne radi o pukoj inverziji uloga subjekta i objekta u  bazično sadomazohističkom odnosu. Stvar je nešto kompleksnija. Naime, sadomazohizam se u pjesmama Bansheesa ostvaruje u samo jednoj varijanti i to u onoj u kojoj se muškarac svojevoljno podčinjava ženi koju (pogrešno) identificira s objektom svoje žudnje, dok se žena svjesno smješta u poziciju hladnog, nedostižnog objekta muške (falusne) žudnje.  To je, kao što pokazuje Fisher u svojem eseju, posve sukladno s Lacanovim shvaćanjem muške i ženske seksualnosti ili, da budemo točniji, seksualnosti organizirane po muškom i seksualnosti organizirane po ženskom načelu. Naspram tome, muškarac svoju jedinu mogućnost dominacije nad ženom u seksu ostvaruje prisiljavanjem žene na neželjen seksualni odnos, dakle kao silovatelj i/ili pedofil (vidi pjesme Arabian Knights i Candyman).

Kako bi naglasili feminine karakteristike i omogućili feminin način strukturiranja žudnje, bend predvođen pjevačicom okreće se semiotizaciji tijela, ukrašavanju i zavođenju (bez seksa). Kao što jedan interpretator primjećuje, "Unatoč Ballioničinu uznemirujućem, ali glamuroznom izgledu, ljepoti njezinih očiju i atraktivnosti njezine tjelesne figure, pjevačica nije zračila seksualnom privlačnošću, već predstavljala sebe kao simbol zavođenja prije nego žive osobe(...)"[6] Ili kao što Mark Fisher ističe, želja Siouxsie Sioux bila je staviti se na mjesto neuhvatljivog objekta muške žudnje. "Njezina je perverznost bila napraviti umjetnost od vlastite  objektifikacije."[7] Zanimljivo je  pritom primijetiti da zavođenje ne mora nužno završiti u seksualnom odnosu. Ono nije predigra, već u viziji Bansheesa često postaje samo sebi svrhom.[8] 

Treći i vjerojatno najmanje istražen način ekspresije seksualne žudnje kod Banhseesa predstavljalo bi putovanje čistim intenzitetima. Ovdje definitivno moramo napustiti okvir heteronormativnog seksualnog odnosa koji nam više nije ni od kakve koristi jer putovanje čistim intenzitetima ne slijedi nikakvu teleološku putanju. Nema početka, vrhunca ni završetka. Nema dubine. Samo površina.  Ovako shvaćen "seksualni odnos" jedini je istinski (i u biti feministički) odgovor na Lacanov zaključak da nema seksualnog odnosa. Svako tijelo putuje za sebe, tvori vlastitu liniju intenziteta, a te se linije možda samo u ponekoj točki isprepliću.

---

[1] Vidi primjerice esej „TheRise and Fall of Jerzy Kosinky“.
[2] Vidi ovdje.
[3] Usp. ovdje.
[4] Vidi isto.
[5] Usp. Mueller, Charles, “Seduction and Subversion: The Feminist Strategies of Siouxsie and the Banshees”.
[6] Vidi: isto.
[7] Vidi ovdje.

[8] To sam tumačenje pokušao primijeniti i u čitanju poezije Marije Dejanović pokazajući kako se feminizam i ekologija ne povezuju (združuju kao tobožnji ljubavnici) u nekakvoj supstancijalnoj ženskosti (kako misle ekofeministi), već u vrednovanju pojavnosti radi nje same. 
[9] Vidi Petković, Nika, "Film o ljudskoj bešćutnosti"
[10] Vidi isto.

Reading Laruelle

I have also, like many people, discovered Laruelle quite late compared to Derrida, Deleuze and even Badiou, who are mentioned in the humanities more often.

What has drawn me towards Laruelle were first and foremost his notion of philo-fiction and his attempt to mutate philosophy with things which were traditionally regarded as its objects or objects of philosophical reflection (science, art, literature). I instantly recalled that in one of my first interpretative essays I tried to read short stories by Julio Cortázar in a philosophical way but neither to superimpose philosophy to fiction nor to state unreadability of Cortázar's fiction in a deconstructionist manner. Instead, I positioned my text as a kind of experiment whose ending result would be unpredictable or, so to say, determined-in-the-last-instance. Whether and to what degree I succeeded in that is up to readers to decide. 

Secondly, in one of my recent projects I tried to make tabula rasa out of literary theory or in other words, to re-organize the epistemic field in-between philosophy and literary theory in order to see what kind of possibilities of practising literary theory (in the broadest sense) exist today. 

So from today's perspective, I could even conclude that I have already been searching for non-philosophy* much before I even heard for Laruelle's project. 

I am not even sure when exactly did I hear for Laruelle because it is probable that I read/heard his name a couple of times before it actually did catch my eyes/ears. Only recently I have finally decided to read one of his books so I went to the university library and borrowed the only book by Laruelle we currently have: Struggle and utopia at the end times of philosophy (2012). I think it is a good choice because it's a book that at the same time serves as an introduction (if there is such) to non-philosophy (it includes chapters "Summary of non-philosophy" and "Clarifications on the three axioms") while being also a political book that deals with standard political categories of utopia and struggle from a non-philosophical standpoint. 

There are already a couple of things I would like to write in regard to Laruelle's non-philosophy here so I'll return to it again later.

* For the opportunity to use philosophy as a material without being obliged to the fidelity to its institution or principles. 

This year in music - personal memories

As this year is approaching its end, I am starting to think about my cultural journey this year and about the books, movies and music which had the strongest impact on me.

It all started in 2017 when I discovered Bowie's music. I was still listening to Bowie's albums in chronological order when one day in September 2018 I stumbled across an essay by Mark Fisher. It was his anthological essay "K-punk, or the glampunk art pop discontinuum". I was triggered by Fisher's comparisson between Bowie and Roxy and insightful connection he made between glam and punk so I decided I have to check if it works for me. It was thanks to writings by Mark Fisher that I regained interest in popular music and especially in bands which were unknown to me before. So I started my own little archaeology of "popular modernism" in which I focused on the bands and musicians which were highly regarded by Fisher. I decided to work my way through popular music (mostly British) starting with the 70s (Bowie and Roxy), through 80s, to 90s and early 2000s.

Last year I listened mostly to the goth bands from the late 70s and 80s. I listened to Joy Division, Bauhaus, The Cure, Siouxsie and the Banshees, and even to Birthday Party. I've spent an interesting time with the music of each of these bands, except maybe with Birthday Party for whose music I struggled to find the right tunning. But of all these bands, and some others, it was Siouxsie and the Banshees who had the greatest impact on me and with whose music and lyrics I am still fascinated. I started listening to Banshees in December 2018 (I had to check my Facebook account for that information) and it is today that I finished listening to Peepshow, which can be regarded as their last great album. As I remember now, and this is why I am writing this, I experienced so many beautiful and intensive moments listening to Banshees' music, starting with their first album The Scream, following with their first breakthrough album Kaleidoscope and classic albums Juju and A Kiss in the Dreamhouse, and finishing with Hyaena, Tinderbox and Peepshow. I am still thinking about listening to their last two albums, as it seems they are definitely worth checking out, but it will have to wait for some time. 

I listened to the Banshees on so many different occasions, no matter with what different things I was engaged at the time, and which occupied my psyche. And it is because of this variety of situations and life experiences that they stood out among other bands. I listened to their music in Freiburg (especially two songs - "Land's End and "Shooting Sun"), I listened to them while working on an essay about two Croatian contemporary poets (it is about to be published online soon), I listened to them again after my grandmother died and even after this last unfortunate accident (falling from a bike). Although I listened to their music (as I do with other music, too) alone and in the closed spaces (room, flat), they are those intensive emotions and thoughts through which I went every time while listening to some of their songs, that matter. These were also some of the moments when I was most happy  (or in the ecstatic state - jouissance -  beyond particular emotions and feelings) this year.

P.S. As I am regaining my memory I realize there were many other musical discoveries that happened to me this year which are worth mentioning. But for some reason I've focused on the popular music in this short text so it is best to leave it so.

Just wanted to share this short text by Derrida written as an hommage and farewell to Deleuze shortly after his death. Reading this text (I first read it about a half year ago) I must admit that I've never felt Derrida so close as in this text.
It's been almost 25 years since Deleuze has left us but that emptiness which set on after his death is still haunting the philosophical community. As Derrida precisely diagnosed, we all (have to) wander all alone now...

Thought and love

How will they know I've loved them - my grandparents, my friends, my cats and others? They won't. I've never told them.
But philosophy and life aren't separated: they shape each other out. That is why people from our personal life may be as important to our philosophy as philosophers who have influenced us. Some of them we can still meet while thinking. For philosophers and artists process of grief often turns into creation - creation from grief and through grief. Lost people become part of our work or our philosophical system. They appear hidden behind a concept they help us develop and then they disappear till we meet them again.

So if someone would ask me now if I believe in eternal life I would answer that I believe in infinite thought.

Smrt, depresija, kapitalizam

Jučer mi je (iznenadno) preminula baka. Kažem iznenadno jer smrti nije prethodilo nikakvo pogoršanje stanja, ali s druge strane, baka je bila teško depresivna još otkad je završila u staračkom domu prije nešto manje od pola godine. Baku sam u tom razdoblju vidio svega jednom (i to je nešto zbog čega sada neizmjerno žalim), dok je bila u bolnici na liječenju zbog upale bronhija. Bilo je to tjedan dana prije mog odlaska u Njemačku. Odvezli smo se kao cijela obitelj u Požegu posjetiti baku i djeda. 

Neposredno prije mog odlaska u Njemačku, javili su da baka ima gangrenu na nozi. Liječnik joj je htio amputirati nogu, što baka nije htjela, a moja majka i njezin brat zaključili su da joj operacija, čak i kad bi uspješno prošla, ne bi bitno produljila život. Bili su upravu. Baka je umirala zbog depresije. Smrt je bila samo događaj koji je okončao taj proces. 

Saznanje o bakinoj smrti ostavilo me prilično ravnodušnim. Ne znam, možda je to bio samo šok. (Činjenica je da u životu dosad nisam bio izgubio nijednu blisku osobu.) Ono što me najviše pogodilo bilo je naravno to da ju više neću moći vidjeti i da se prethodno nisam stigao oprostiti s njom. Htio sam jučer otputovati u Požegu i bio sam blizu kupovini karte, ali me majka odgovorila od toga rekavši da je bolje da otputujem idući vikend kad se vratim s konferencije. Želja da vidim baku i djeda još jednom bila je snažna, ali eto, nisam je realizirao. (Mogao bih reći da mi je ostao još djed, ali on je posve izgubio kontakt s realnošću i komunikacija s njim (pa čak ni putem pogleda) nije moguća.)

Zašto će mi baka tako jako nedostajati, teško je objasniti. Da, volio sam baku. I baka je voljela mene. Bila je jako ponosna na mene. (Sjećam se kad bismo se znali čuti telefonom, dok su djed i baka još živjeli u svojoj kući, uvijek bi govorila kako je ona jako ponosna na mene. "Moj Ani", tako me zvala.) Bila bi sigurno veoma ponosna da je znala da idem na konferenciju, ali sve to što pišem odnosilo se na razdoblje prije dolaska u starački dom. Taj dolazak bio je za moga djeda i baku šok od kojeg se nisu uspjeli oporaviti. U neku ruku, ja otad više nisam bio unuk za svoju baku. Da, ona me prepoznala kad sam došao, ali me nije mogla uklopiti u svoj život jer je on pripadao prošlosti, a veze s prošlosti bile su naprosto prekinute.* Baka je završila u depresivnom stanju okarakteriziranom odsutnošču bilo kakve želje za životom (nažalost, nisam siguran je li zaista izgubila mogućnost željeti ili samo nije mogla željeti). No upravo je taj šok, taj događaj koji je stavio baku u stanje pripravnosti za smrt, a da je pritom u potpunosti ostala pri zdravoj svijesti, ono što me je toliko približilo njoj. Taj dan kad sam je posjetio osjetio sam da mi je baka neizmjerno bliska, bliskija uistinu od roditelja i od bilo koje druge osobe koju poznajem. No to nije bila povezanost između dvoje ljudi (bake i njezina unuka) - jer nije bilo zajedničkog svijeta-života u kojem bi se te veze ostvarile. Depresivna osoba svedena je na modus postojanja čiste svijesti. Depresivna osoba najbliže je onome što klasična filozofija naziva transcendentalnim subjektom. Baka je bila vrlo dobro svjesna svega oko sebe pa čak i svoga stanja; ona je sve razumjela (vidjelo se to u njenim bistrim očima ispunjenim neprobojnom tugom), ali ništa nije odašiljala - nikakve namjere, emocije i sl. Izgledalo je kao da je davno povukla sve svoje veze s objektima koji su je vezali uz ovaj svijet. 

Zašto depresija? Da, depresija je strašna. Ona nam onemogućava da radimo, lišava nas nade i budućnosti, prekida sve naše veze s drugim osobama i predmetima (objektima općenito) i vuče nas k smrti. Depresija je bolest našeg vremena, baš kao što su neuroza i histerija to bile za modernu i kao što je shizofrenija (ili barem kako su se tome nadali Deleuze i Guattari) to bila za postmodernu kulturu. Ali ono što depresiju razlikuje od neuroze, a i od shizofrenije jest to što ona u svojim blažim oblicima (kao melankolija i kao tuga) pruža i jedini kako-tako adekvatan emocionalan odgovor na kapitalizam odnosno specifično na naš suvremeni kapitalistički realizam. Kao što Timothy Morton znakovito piše u knjizi Tamna ekologija: "Find a joy without pushing away the depression, for depression is accurate." To je zadatak nas koji ostajemo na ovom svijetu. Kroz vjernost tom  paradoksalnom supostojanju (jer supostojanje jest uvijek paradoksalno) radosti i depresije nadam se da ću i ja pronaći pravi način da se sjećam svoje bake.

* O tome iz kombinirane neurološko-filozofske pozicije na odličan način piše Catharine Malabou u knjizi Ontologija nezgode: esej o razaralačkoj plastičnosti.

Editorial note on the text "Depression"

I usually don't feel the need to clarify my writings I post on this blog becuase I take for granted my freedom as a writer but I will make an exception regarding the text called "Depression" because it is a sensitive topic and I feel obliged to make things at least a little bit less shady. 

First of all, I want to make clear that I was never diagnosed with depression. In other words, I was never clinically depressed and I didn't want anybody connected to me in some way to feel concerned about my mental health after reading that text. If anybody felt a bit disturbed and unsure about what to do, I deeply apologize.  

Second, I never intended for this blog to be about my personal life but some intersection between personal experiences and philosophical writing is inevitable. Sometimes the result can be a little bit puzzling as it happened with that text. All I can say about my personal history of being depressed is following: I had problems with being depressed (again, not very serious but troubling) earlier in my life but it was depression because of something. I had depressive feelings because of one specific issue at hand.  When I solved (cured) that issue, I soon ceased to be depressed. 

I only started to feel depressed again a half a year ago and this time it was something I noticed is connected with changes in weather which I found abnormal. I was starting to become depressed because of the climate change I noticed through the unusual weather for that type of season. But that was not so much depression itself but the big jumps in so-called mood or spirit. I started to live in that rapid exchanges of opposite states. For a while I felt almost hyperactive: full of energy, many thoughts and ideas literally besetting me and after I passed through that state I started to feel total exhaustion, loneliness, lack of passion, etc. This is something that still happens to me and that was originally something that I wanted to write about in that text I wrote in Freiburg. 

Lastly, that text can also be read as fiction. There are certain literary elements in it. (It starts with the quote from the song and there are also some paraphrases dispersed through the text.) As some might have even noticed, there are two writers that influenced me both of whom suffered (and one still is) from severe depression. These are Mark Fisher and Timothy Morton. So that text can also be read as, if it is not inappropriate to say that, my hommage to them. 

Objektorientierte Ontologie: eine Einführung

Hier ist die Abschrift meiner kurzen Presentatation über OO (Objektorientierte Ontologie), die ich in Freiburg gemacht habe. Ich möchte die Text hier öffentlichen, sodass die Leser meines Blogs sie lesen kann. Es ist gemeint zuerst als die Einführung zur OO für Nicht-Philosophen. Ich bite, dass ihr Verständnis für mein mäßiges Deutsch habt.

***

Ontologie ist eine philosophische Disziplin die theoretisiert wie alles besteht. Es versucht einen Grund zu unseren Verstädnis der Realität zu vorlegen. Man kann sagen, dass die Ontologie für Philosophie ist was die Physik ist für Naturwissenschaften. 

***

Ich möchte heute über gleichzeitige Philosophie sprechen. Außerdem, ich möchte zeigen, dass die gleichzeitige Philosophie viel zu tun mit moderne Wissenschaften wie Neurologie und Quantenphysik hat. Philosophie ist nicht mehr nur Metaphysik. Philosophie könnte wieder spannend sein. Diese neue Philosophie heißt Spekulative oder Neue Realismus. Heute aber werde ich nur über eine Wendung in dieser neuen Philosophie sprechen und das ist Objektorientierte Ontologie.

Objektorientierte Ontologie (OO) oder auf Englisch, Object-oriented ontology (OOO), ist eine ziemlich neue Wendung in der Philosophie. Es wird im 21 Jahrhundert von dem Philosopher Graham Harman begründet. Sein Vorgänger ist italienischer Soziologe Bruno Latour und es ist auch stark beeinflusst von Edmund Husserl­’s und Martin Heidegger’s phänomenologische Philosophie. Neben Harman, die bekanntesten Vertretern der OO sind Timothy Morton, Levi Bryant und Ian Bogost. Das ist eine ungleichartige Gruppe von Philosophen (z.B. Timothy Morton schreibt am meistens über die Ökologie und Kunst während Ian Bogost ist auch ein Spieldesigner). Was haben sie gemeinsam ist ihre Interesse an Objekten. Sie wollen Philosophie mit den Objekten machen. 

Vielleicht die wichtigste Neuheit der Objektorientirerte Ontologie ist ihr Verstädnis von was bedeutet ein Objekt. All Dinge die bestehen heißen Objekte. Also, die Lampe ist ein Objekt, der Berg ist ein Objekt, die Katze ist ein Objekt und der Mensch ist auch ein Objekt.[1] Zweite, alle Dinge bestehen auf die gleiche Weise. Das bedeutet nicht, dass die alle Dinge können auf die einzige Weise reduzieren werden. Das bedeutet nur, dass dort keine Hierarchie zwischen Objekte gibt. Das nennt man flache Ontologie oder ontologische Demokratie. Also, die komplexen und massiven Objekte bestehen auf die gleiche Weise wie kleine und einfache Objekte. Oder, wie Timothy Morton sagt gern, „The whole is not greater than its parts. In fact, in some sense it is even smaller because there are always more parts and the whole is just one.“ Dritte Lektion der OO spricht, dass kein Objekt direkt Relation mit dem anderen Objekt hat. Die Objekte ziehen sich zurück. Anderes gesagt, Relationen vereinfachen Objekte. Die Relationen erschöpfen die Objekte nicht. Jede Relation beinhaltet was Latour ruft Übersetzung. Also, jedes Objekt übersetzt das andere Objekt in sein Ausdruck. Zum Beispiel, wenn der Wind blässt, könnten wir sagen, dass der Wind etwas übersetzt oder wenn die Katze kratzt an dem Baum, könnten wir sagen, dass sie dem Baum übersetzt. Deswegen sind die Relationen zwischen Objekte ganz verschiedene. Schließlich, männliche Relationen mit den anderen Objekten sind nicht überlegen zu anderen Relationen. Das kann man nicht sagen.[2] Das Hammern des Nagels in dem Baum oder denken daran ist keine höhere Aktion als Kratzen an dem Baum.

Ich hoffe, dass diese kurze Einführung zur Philosophie der OO nicht langweilig und uninteressant war. Vielleicht wird jemandem noch für diese Philosophie interessiert werden. Hoffentlich ist es jetzt mehr klar warum habe ich gesagt, dass Neue Realismus und OO keine langweilige Metaphysik sind. Stattdessen, man soll bemerken, dass die Philosophie unserer Zeit wirklich gleichzeitig ist, was heißt, dass sie etwas über Ökologie, moderne Wissenschaften, Künstliche Intelligenz und alle wichtigen Themen unserer Zeit zu sagen hat. Danke!

---

[1] Sogar etwas so massiv und komplex wie globale Erwärmung ist ein Objekt. Diese massive Objekten, die dehnen in der Zeit und Platz jenseits des menschliche alltägliche Verständnis, Timothy Morton hat Hyperobjekten genannt.

[2] Diese Meinung würde anthropozentrism genannt.

Climate Strike 20. September 2019. and reflections on ecological politics

I feel that I have so much to say and write about ecology that obviously I could not even try to put it all in this essay. What I will do instead is state my impressions about climate strike in Freiburg and in the second part of the essay reflect on ecological politics based on the experience of this event but stretching a little bit further, too. 

I found about a strike a couple of days before thanks to posters in the town. While my stay in Freiburg was so permeated with ecology from the start, there instantly appeared a wish to take part in the strike, although for various reasons I didn't take part in the couple of strikes that happened in Zagreb earlier this year, though I heard about them and was interested in the whole movement. However, this was a global strike and, as it will show up, a manifestation of historical importance for Freiburg but, as I believe, for many other towns in the world as well.*

Two of my friends from the german class, a girl from the USA and a guy from Norwegen, and I decided to go to the strike together. We came to the Platz der Alte Synagoge fifteen minutes before the beginning of the programme. Some of the banners we saw I found especially interesting that I decided to take a picture of them.

Programm started a little bit after ten. There were no big speeches. It consisted of stating (repeating) the requests of "Fridays for Future Freiburg" and a couple of motivational group gestures. Here we touch on a first critique. A day before the strike I was reading an announcement of the strike in internet newspapers. On the bottom of the page, one could few quite negative comments about the movement, which surprised me because it was a total opposite to enthusiastic comments directed towards Greta Thunberg I encountered on her Facebook profile. But this totally negative attitude towards the movement, on the one hand, and its acritical (pseudo-religious) apprisal, on the other, are for me indications of the same political weakness, namely the impossibility to imagine really revolutionary ecological politics in the today's society. These negative comments indicated that leaders of this ecological movement (Fridays for Future) are actually kids who cannot have access to the knowledge about global warming and climate change and that its original initiator, Swedish climate activist Greta Thunberg, is herself manipulated by private interests of others. Well, all this can be partially true but that still does not mean that we should turn our back to Fridays for Future and Greta Thunberg. Yes, Fridays for Future is first and foremost "organization" run by school children and students, One must notice that this kind of "openness" of politics towards younger generation was not seen, at least not in this extent, in revolutionary movements of the 20th century but this is not something apriori bad. When it comes to knowledge, I would say that even scientists do not know everything about climate change and that they can only partially predict what might happen. And when it comes to private interests, they are pretty much inescapable. But all this, I repeat, does not negate the importance of Fridays for Future and climate strikes. What we should do is take advantage of them and use the impulse which Greta and other young activists give us to build upon it!



The strike itself went peacefully and without any problems. After the inaugural speeches, we went on a marching tour around center of Freiburg. Only then, when the masses spilt into the streets, became actually possible to observe (at least to some point) how many people were taking part in the strike. I must admit that me and my friends did not walk the whole tour. We wanted to go to mensa and eat in order to be able to be ready for afternoon activities so we left the march about a half an hour before it (first rowes at least) reached the square again. The whole program lasted till 4 o'clock.

While we were sitting on the steps in front of Freiburg Theater eating ice-cream and listening to the ending speech, me and my two colleges started talking. We touched upon the strike and climate. In that conversation many differences became apparent again. I'm aiming at economic and cultural differences. Take flying for example. People from rich western lands fly far more often than people from so-called "transitional lands" of eastern and southeastern Europe. Or take an example of vegetarianism. I noticed that there are far more people here, especially among students, who are vegetarians or don't eat meat. Again, a burst of vegetarianism in Europe in the last few decades, though a positive change, is strongly connected with capitalism and so-called "healthy food stores". One of the reasons why there are fewer people eager to transition to non-meat diet in eastern parts of Europe, apart from cultural (holding strongly to the nutrition of your ancestors) one is economic because eating vegetarian food is usually more expensive. That is why one cannot rely only on individual change. Ecological politics, like all politics, must include collective actions and must be global. In other words, we cannot expect from middle-class people to just stop flying or going on holidays with their cars. These things have long ago become part of the living culture, just as eating meat or using plastic bags. It is why movements like "Extinction Rebellion" are important; because they remind us that there are no easy-going politics and that it is necessary to make so-called structural changes, even if they at first also suppose bans and restrictions like carbon taxes and limitations of traffic in the cities.

There is one more thing to which I want to devote a few words at the end of this text but which concerns not economic and cultural (by means of national traditions) differences but differences in thinking ecology itself. In this age of ecological catastrophe in which we live there are so many different ecological discourses. But I think that one must differentiate between two main ones and these are environmental ecology which clings to the concept of nature and ecology without nature which wants to do away with the concept of nature. Me personally I am on the side of ecologies without nature as it is obvious from my other posts. There are numerous reasons for this or better said numerous dangers and limitations of environmentalism and nature-discourses in general, but which I don't want to write about hear.* The task of ecological politics today is precisely to connect groups and people with opposite understandings of ecology. Can the politics be the sphere where we could act together and cooperatively despite our differences in thinking and to oppose in this way an imminent doom of capitalist societies once again and stronger than before for the future of humankind and all living beings on Earth?!


* See an article about the "demo" here.
** I touch upon the problems of nature-based ecological thinking in most of my writings no matter how long they are (essays or shorter blog posts) or where they are published (in scientific journals or on the internet). 

Depression

"Just when I think I'm winning
When I've broken every door
The ghosts of my life blow wilder than before.
Just when I thought I could not be stopped
When my chance came to be king
The ghosts of my life blew wilder than the wind."
(Japan, "Ghosts")

Depression is taking hold of me again. I endured one week in Freiburg but then it has come back slowly, gradually and it is now swallowing me completely. After first few days permeated with intensive (Deleuzian) impressions, lots of possibilities being opened, pure possibilities for thinking and acting, came the period in which routine gradually established itself, pressures of bureaucracy started to be felt but no strong relationship possible, contacts with people lacking emotions and generally no one who could pull me out - depression started to take hold. In the text that follows I will try to describe and analyze the process and emotions that accompanied it. 

It started with exhaustion. After one week of the classes, I already started to feel exhausted. Waking up early, lessons starting at 9.15 and lasting about three hours (I really don't count), then trips or some other group activities in the afternoons - it all started to make effects. Exhaustion accumulated itself. But soon I noticed that it is not normal exhaustion which would suppose that by taking a few hours of rest, skipping one class or eating abundantly I could recover from it. There was more to it. It was acting not just as a state of body and mind but as a disease. 

Second came the loneliness. But it was not loneliness in the sense of being without company which would here mean: being in a foreign country, being obliged to speak the foreign language which does not feel natural to you, being far from your family and friends and so on. No, it was more like that existential loneliness - every man is alone, no one can help him - but again, not quite that. There was something specific to it: repetition of the past, namely the feeling that we are haunted by our own past, by chances not being realized and paths not being taken that although not realized can still influence our present. As Mark Fisher would say, it was the sense of the lost futures, which appear to us in ghosty forms, changing the appearances but not the essence - different cities, different people (but still the same personalities) and so on.*

And lastly came the disappearance of the desire. There was no desire to do anything - to go to class, to go shopping, to eat or to buy food, etc. And that is when we realize that desire is necessary for living - it is not just a question of sex and consumerism. As Lacan noticed - and I'll stop here - desire logically precedes need.

Currently I am sinking in that sea called depression, laying in my boat and letting myself be rocked. I am going to explore this state of things more deeply in these days but also the years that follow; I will try to find the way to coexist with it and to continue my life as best as possible. For now, I'm thinking about skipping a class or two although I know that my problems are deeper, that they won't be solved with one trip to the country.


* That's probably why I am obsessed with "Doppplegängers".

This song even anticipated my own life. To some extent even accidentally I am now in Freiburg and being able to experience more vividly some things I've already encountered in art and philosophy and even started to write about them myself.

Listen to Björk's song "Hyperballad" and her album Post. It's the music for the 21st century.

Future

Future isn't just something that we wait and predict - we produce it! But how? By playing with the virtual! 

Only now, listening to Björk and reading and listening works of some other artists, I am able to see my own future but also to see beyond it*; to see how this process shapes my own destiny but goes beyond it shaping the very life on this planet. This is not some transcendent meaning nor is it some big Other in which my own fate is inscribed. No, it is the very immanence that goes through my life, which my life produces and is being shaped by it in return. To try to limit it to our own life is the worst we can do. That's the way we actually block the flows and instead of the future create enclaves of hyperreality closing ourselves in our private worlds.**

* Because to really see your own future means to look beyond it at the same time and in the very same look (gaze).   

** Glimpses of this kind of thinking can be seen in my reading of poetry by Lara Mitraković. I really think that her poetry showcases both positive and negative sides, or better said, possibilities and dangers of this kind of ontology which insists on the capacities of the virtual. 

I'm in a big hurry these days. I have been planning some writings for my Blog since my arrival in Freiburg (im Breisgau) but they had to be postponed. I am currently preparing a short speech about OOO for my german class. It will be fun, that's all I can say. It is more than useful to work out the terms in a foreign language before you have even done that in your own.

Nisam stigao (a nisam ni želio) pisati o požarima u Amazoni iako se s obzirom na učestalost ekoloških tema na ovom blogu tako nešto vjerojatno očekivalo. 

Ali ne znam što bih još mogao reći o tome? Nisam li, da budem tako perverzan, cijelo ovo vrijeme pisao o požarima u Amazoni?! Objava "Brač: refleksije o vremenu" jezivo anticipira požare u amazonskoj prašumi koji su uzdrmali svjetsku javnost. Nije li već tamo bilo riječi o defakto istom fenomenu, samo u mnogo manjem razmjeru - o krčenju šuma. I Bolsonaro je nažalost u pravu kad kaže da se požari i krčenje šuma događaju svugdje i da su zapadne zemlje svoj ekonomski prosperitet ostvarile dobrim dijelom zahvaljujući sječi šuma i pretvorbi tako dobivenog zemljišta u što drugo - autoceste, hotele, plantaže. Naša nas agrikulturna povijest sada sustiže, kako bi rekao Morton. 

Nadalje, prije otprilike dva tjedna na svom sam Facebook profilu dijelio članak zvučnog naslova "Deathwatch for the Amazon" objavljen u časopisu "The Economist" na koji, čini se, nitko tada nije obratio pozornost. Možda je to bilo zbog toga što sam u opis umetnuo poznati odlomak iz Anti-Edipa o dva moguća puta nastojeći ukazati kako nam Deleuzeova retorika danas može biti od male koristi u borbi protiv ekoloških problema. Treba nam "treći put" (!). Što mogu ako spomen filozofije odmah odbija ljude ili im se čini da filozofija kao umijeće, pisanje i nešto izvedeno nije spojiva s "majkom prirodom"? 

Ja sam međutim i sam proteklih dana često posjećivao Mortonov blog i njegov Facebook profil očekujući da će se osvrnuti na najnoviju ekološku katastrofu. Nisam našao ništa.* Možda je čovjek u depresiji, a vjerojatno je itekako svjestan da ne bi imao što reći o požarima u Amazoni o čemu već nije pisao ili predavao. Za naše digitalno doba tako je karakteristično da se iscrpljuje partikularnostima i pseudo-aktualnostima jer ništa drugo i ne može percipirati. Filozofija je pak, danas možda više nego ikad prije, govor o virtualnostima, mogućnostima, onom ne-manifestnom i u svakom slučaju onom što nije podložno širenju viralnom brzinom. 

U vezi s požarima u Amazoni, osim navedenog, mogu uputiti još na dvije stvari. Požari u Amazoni pokazali su koliko je današnji politički sustav nesposoban reagirati na takvu katastrofu. Sjetimo se da je francuski predsjednik Macron inicijalno reagirao objavom na Twitteru. Trump nije dakle samo iznimka i krajnje žalosna pojava, već netko tko svojom glupošću zapravo svjedoči o općem učinku koji su digitalna sfera i društvene mreže imale na politiku. Ne postoji možda ništa strašnije u današnjem svijetu nego što je ljudska glupost koja se širi viralnom brzinom. Slabljenje snažnih i neovisnih ekoloških inicijativa i pokreta također je nešto o čemu bi se moglo govoriti. Dobar primjer toga je životna putanja Paula Kingsnortha, nekad jednog od vodećih ekoloških aktivista, a danas čovjeka koji živi povučeno sa svojom obitelji na imanju u Irskoj. Ekološki aktivizam i državna politika ujedinjuju se u svojoj nemoći. Tako se ekološki aktivizam danas sveo na širenje "spasonosnih poruka" društvenim mrežama kao što su Twitter i Facebook.** Ovo ne treba shvatiti kao kritiku  tzv. cyberspacea po sebi. Mark Fisher primjerice dobro razlučuje pozitivne učinke blogova koji "mogu stvarati nove diskurzivne mreže koje nemaju korelate u društvenom polju izvan cyberspacea (Fisher 2011: 128) od mrežnog narcizma MySpacea i Facebooka. Treba biti dakle oprezan kad se govori o virtualnosti i hiperrealnosti jer koliko god mogućnosti oni otvaraju, toliko i opasnosti vreba iza vrata.
Također, neki će reći da su objave na Twitteru i Facebooku, u izostanku nekog konkretnog djelovanja, barem usmjerile pozornost svjetske javnosti i političara na problem koji bi u suprotnom možda bio posve prešućen. Da, čini se da je to svakako točno. Medij jest poruka, kako je učio McLuhan. Bismo li o požaru u Amazoni uopće mogli govoriti da on nije postao vijest na društvenim mrežama? No možda bismo se istovremeno trebali povući s mreža kao što su Facebook i Twitter. Teško je to reći kad su najučinkovitiji prosvjedi u posljednjih desetak godina bili organizirani upravo preko Facebooka, ali mišljenja sam da je tako.
Druga stvar o kojoj sam htio nešto reći teorijske je naravi, a tiče se toga na koji način agrikultura, a onda i kapitalizam, shvaćaju "prirodu" te kako se onda odnose prema svemu onome što u taj koncept ulazi. Timothy Morton taj je "stav" nazvao agrilogistikom. Kao što sam pisao i u svome prikazu knjige (odsad dostupnom ovdje), ona se sastoji od tri aksioma:
a) postojati znači biti neprestano prisutan
b) načelo neproturječnosti je nepovredivo
c) postojanje (ljudsko postojanje) je bolje od bilo koje kvalitete postojanja.
Navodeći primjer koji ukazuje na ekološke posljedice tzv. metafizike prisutnosti (prvi aksiom)  i načela neproturječnosti, u svojem prikazu posežem za primjerima koje navodi i Morton u knjizi. On naime pokazuje da sve dok se držite ovih aksioma, ništa vas ne sprječava da polje ili livadu pretvorite u parking ili autocestu. No umjesto da govorimo o nekom apstraktnom parkingu, možemo uzeti ono što se događa u Amazoni kao gorući primjer agrilogističke logike ojačane kapitalizmom. Eto, to je ono što me pogodilo u vezi s požarima - to da sam na neki način već pisao o njima.

* Prije nekoliko dana Morton je međutim, možda i kao kontrapunkt toj digitalnoj histeriji koju su požari u Amazoni izazvali, prenio, i to tek na prethodnu molbu, komemorativni govor svog prijatelja i umjetnika Olafura Eliassona o nedavno nestalom islandskom ledenjaku. Vidi ovdje.

** Vidi primjerice https://www.commondreams.org/news/2019/08/20/prayforamazonia-goes-viral-twitter-users-call-attention-international-emergency

Prikaz Mortonove knjige je vani (online first): OVDJE


P.S. Vrlo sam sretan zbog toga! To je ujedno moj prvi tekst u nekom znanstvenom časopisu.

Samo kratka obavijest da mi je objavljen osvrt na zbirku Dva puta za jug Lare Mitraković. To nije jedan od onih tekstova koje sam ranije spomenuo da čekam njihovo objavljivanje, već tekst za koji se može reći da je nastao u međuvremenu, ali ne zato i u beznadnom iščekivanju. Tekst je objavljen na stranici stilistika.org na kojoj se objavljuju različiti zanimljivi tekstovi, ne samo iz područja stilistike,  pa svakako preporučam zainteresiranima da provjere stranicu.

https://stilistika.org/studentski-kutak/a-119/487-tajni-zivot-pjesnika-osvrt-na-zbirku-dva-puta-za-jug-lare-mitrakovic

Čekanje

Ta situacija, dobro poznata svim mladim pjesnicima u iščekivanju objavljivanja svoje prve zbirke pjesama, u kojoj čekate da vam se napokon objavi neki tekst, stvarno je/postaje  neizdrživa. Mislim da trenutačno imam tri teksta (jedan prikaz, jedan rad za studentski časopis i jedan originalni znanstveni rad) koji čame / vise tamo negdje u virtualnoj dimenziji. Ta situacija međutim postaje sve apsurdnija kako ja nastavljam pisati nove tekstove pa bi se moglo dogoditi da oni uopće ne budu objavljeni redom kojim su nasta(ja)li pa će umjesto prikaza geneze jednog mišljenja / pisanja oni odavati sliku anakronične mješavine različitih stilova i načina razmišljanja.*

Za tu sam situaciju svakako i sam kriv jer nisam, kao svaki dobar akademski građanin, stavio diplomski rad u prvi plan...

* Objave na ovom blogu ipak ne brojim među tekstove.

Bilješka o I. Popu

Iskreno sam mislio ovo* objaviti na Facebooku dan uoči puta, ali jednostavno nisam mogao. Moja odbojnost prema Facebooku dodatno je porasla tijekom ovih ljetnih mjeseci i trenutačno ne vidim što bih uopće mogao podijeliti (napisati) tamo. Neki će to nazvati elitizmom, znam, ali teško se ne složiti s Brassierom kada kaže da je blogosfera naštetila ozbiljnom filozofiranju,** kao što je i Bowie bio u pravu kad je izrazio negodovanje u vezi s nizom svojih oponašatelja.

Nakon tog kratkog uvoda, evo jednako kratke bilješke koja je nastala gotovo slučajno nizom asocijacija: 

S Iggyjem, kao i s W.S. Burroughsom, njegovim neprevladanim uzorom i supu(a)tnikom uvijek je postojala ta dvojba, oscilacija: radi li se o romanu neurotika / junkyja ili o pravoj pišaćoj mašini (Burroughs) odnosno dionizijskoj kreaciji iz ništavila (Iggy). Upravo se tu ogleda značaj Briana Ena u cijeloj toj berlinskoj epizodi. On je gurnuo Bowieja na put deteritorijalizacije i tako ga izvukao iz lutanja unutar binarne mašine što se Iggyju tako često događalo (nice-ugly, mother - sister, black - white).

Prihvatiti vlastitu atodestruktivnost, a ne je neprestanu potiskivati odnosno svoditi na posljedicu neurotičkog sukoba između svjesnog i nesvjesnog, Zakona i žudnje. Baš zbog toga mi je Lust for Life, mada zvukovno manje zanimljiv (tradicionalniji), draži album nego Idiot.

I mada Iggy možda nikad nije uspio izaći na kraj s vlastitim autodestruktivnom porivima (baš zato što je pokušavao), to ne znači da njegov slučaj nije naišao na pozitivan odjek i drugačiju aktualizaciju (protuaktualizaciju) u kasnijoj glazbenoj povijesti. Punk odmah pada na pamet zbog svoje eksplicitne političnosti, ali mislim na goth-punk bendove još više.  Siouxsie and the Banshees pogotovo  svjedoče o tom pozitivnom shvaćanju perverzije kao sastavnog dijela politike.

* Ovo je isprva trebala biti samo objava s linkom na Iggyjevu pjesmu Turn blue uz moj kratak komentar.
** Ponekad me strah da i sam snosim udio u toj krivnji.

Thinking / writing on a train

I had a sort of accident yesterday while preparing everything for a trip and I am still not feeling very well today. (I am having sudden rushes of headache from moment to moment and feeling pressure in my trachea but I hope I'll be fine in few days.)
But as soon as I got on a train, about two hours after the trip started, my thoughts started wheeling, too. I am writing something about Deleuze, Derrida and literature for one of my researches and I've just paused to share a little note about this train-thought connection.
There must be something about this phenomonology of writing and reading while on a train.* All those artists - it is useless to name them - must have been right, each in his or her way.
You cannot escape machine, right? But what a difference between philosophical and artistic machines on the one hand and agricultural and military machines on the other. Think about it. World is so twisted, you just cannot make it straight. But this should not make us sad. Maybe we should party instead, as some philosophers suggest.

* My last text I've written on croatian, "Brač: refleksije o vremenu" was also drafted on train, though I had it in my mind for a couple of days already.

Brač: refleksije o vremenu

Prošli tjedan proveo sam u Mirci na Braču u kući svoga ujaka. Moj odlazak na Brač bio je rezulat nekoliko različitih želja i interesa, ali pravi cilj mog boravka tamo otkrio sam nekoliko dana nakon što sam doputovao. Ono što me dojmilo na Braču, izazvalo mučninu u meni, ali i naposljetku dovelo do ovog teksta jest supostojanje dviju različitih, ali komplementarnih slika, dvaju lica moderniteta, tvrdit ću. Dakle, o čemu se radi?

Najjednostavnije rečeno, radi se o onome što se naziva gospodarenjem prirodnim dobrima, točnije o dva lica tog gospodarenja: s jedne strane pretvorba prirodnog zemljišta (šume) u građevinsko zemljište, to jest konkretnije sječa šume u svrhu izgradnje kuća, vila i apartmana; s druge strane zaštita prirodnih resursa pod krinkom održivog razvoja koji zakriva ono što je po srijedi, a to je (opet) privatizacija prirodnih resursa. Brač me dojmio zato što utjelovljuje obje te slike i to na geografski relativno malom prostoru, točnije na liniji od Mirce do Supetra, ruti koja se može proprješačiti u tridesetak minuta. Tijekom nekoliko takvih šetnji ja sam došao do zaključaka koje iznosim u ovom tekstu.

Brač je zaista nevjerojatan otok: Zlatni rat i Vidova gora samo su neki od prirodnih fenomena toga otoka. Ali ono što možda najviše zapanjuje na Braču, to je integracija tog prirodnog okoliša u kapitalistički turistički simulakrum. Supetar je izvrstan primjer. Malo dalje od same jezgre grada, ali nastavljajući se na nju, nalazi se golemi turistički kompleks (rezort) u kojem se lako izgubiti, kao što se to ne jednom dogodilo meni. Hodajući jedne večeri tim kompleksom, naišao sam na supetarsko gradsko groblje u čijem se središtu nalazi mauzolej obitelji Petrinović. Osim po mauzoleju, groblje je kulturnopovijesno važno zbog reljefa i skulptura koje je izradio Ivan Rendić. Ali ono što je mene najviše zapanjilo jest to što se groblje nalazi u srcu spomenutog hotelsko-apartmantskog kompleksa sa svim njegovim "popratnim" (zabavnim) sadržajima. Zamislite Baziliku svetog Petra unutar Gardelanda, štoviše zamiliste nekoliko Bazilika svetog Petra među kojima nije moguće razlikovati pravu od njezinih kopija.* Postoji dakle to gradsko groblje koje je stvarno i povijesno, ali postoje i primjerice kopija rimskog amfiteatra i samostanska kapelica koje su stvarne, ali nisu povijesne.**

Kad vidite takve objekte, postaje vam posve jasno zašto je najprikladnije reći da su oni hiperrealni, stvarniji od stvarnih objekata koje simuliraju. Sad dolazimo do zapanjujućeg otkrića (uvida) koji omogućuju takva mjesta. Posve je naime lako zamisliti da takva mjesta predstavljaju naš najbliži (gotovo pa iz prve ruke) uvid u svijet bez ljudi.  Susrećući se s takvim mjestima i boraveći na njima (u zahvalnom položaju pasivnog promatrača) uočavamo da su ljudi samo namješteni na ta mjesta, bačeni u te prizore koji su toliko živahni da sliče životu, u te okoliše koji se doimaju tako prikladnima (ljudskom oku) da moraju biti prirodnima, ali baš zato što su namješteni, režirani. Ta ne-mjesta, da posudimo pojam Marca Augéa, jesu napravljena kao predstave i za predstave, a jednom kad predstava završi ono što ostaje jest ispražnjeno (napušteno) kazalište, u našem slučaju svijet bez ljudi. Suprotno od očekivanog, nisu mračne šume koje se naizgled nalaze daleko od civilizacije mjesta na kojima zamišljamo svijet bez ljudi - to za nas danas može biti samo romantičarska iluzija - već su upravo takozvana ne-mjesta poput autocesta, šoping centara i turističkih komplekasa ta koja nam omogućuju taj zapanjujući uvid.

Ovo bi nekima moglo izgledati kao igra predviđanja budućnosti, ali radi se zapravo o nečem mnogo jednostavnijem i istodobno mnogo kompleksnijem. Ta igra neminovno uključuje imaginaciju, ali također zahtijeva i misaoni rad s elementima koji su itekako stvarni, poput lažne kapelice koja se nalazi stotinjak metara udaljena od povijesnog gradskog groblja. 

Obično se kaže da kapitalizam nastoji uništiti "prirodu"*** i to je s jedne strane točno. Kapitalizmu kao određenom tipu inteligencije zaista jest svojstveno da "prirodu" shvaća kao supstanciju koja se može obrađivati i transformirati na različite moguće načine u svrhu ostvarenja kapitala. S druge strane međutim, ako kapitalizam ne promišljamo samo kao apstrakntu inteligenciju, već i kao pesudo-organizam odnosno superorganizam, shvatit ćemo da su Deleuze i Guattari u pravu kad kapitalizmu pripisuju istodobne tendencije deteritorijalizacije i reteritorijalizacije. Reteritorijalizirati znači u ovom kontekstu prisvojiti transformirani prirodni okoliš i uklopiti ga u turistički kompeks. Ponovno stvoriti okoliš: umjesto hrastove šume, plantaža palmi. I zato turistički kompleksi poput onog na Braču predstavljaju našu budućnost. No i više od toga, ti su objekti jezivi zato što preko njih uviđamo da je ta budućnost već tu. Svijet se naime sastoji, kako je pisao Deleuze, od nakupina mnoštva virtualnih i aktualnih čestica koje se neprestano nalaze u procesu aktualizacije odnosno virtualizacije. Tako apartmantski kompleksi, šoping centri i autoceste postaju naša stvarnost u kojoj živimo (ljetujemo), kupujemo, putujemo te naposljetku i - umiremo. Istodobno šoping centri kao fizički prostori bivaju zamijenjeni sklopom online trgovina i skladišta; više ne odlazimo na spojeve, već dejtamo preko interneta i sl. Naša se stvarnost dakle virtualizira. U kontekstu ovog teksta to znači da turistički kompleksi dobro pokazuju način na koji se kapitalizam može predstaviti kao dobar gospodar koji čuva prirodna dobra, a ne samo kao onaj koji ih razara.

"Koncesionar je dužan za vrijeme trajanja koncesije održavati i štiti pomorsko dobro pažnjom dobrog gospodara."

Takav gospodarski stav prema prirodi stječe svoju idejnu realizaciju u pojmu održivog razvoja. Ali održivog za koga ili što i održavanog od strane koga ili čega, treba se zapitati. Ekologija pak, kako bismo već trebali znati dosad, ne može biti mišljena kroz odnos subjekt - objekt pa čak ni ako se taj subjekt shvati kao dobri gospodar. Nadalje, to također pokazuje kako je skori novi klasni sukob koji će se voditi upravo oko prirodnih resursa već na pomolu. Sudbina čovječanstva, kako piše na početku Terminatora, neće se odlučivati u nekoj neizvjesnoj budućnosti, već se ona odigrava već sada, pred našim vlastitim očima, ove večeri.

* Usput rečeno, upravo je to mentalna vježba nužna za razumijevanje Baudrillardova djela.

** U duhu postmodernizma rekli bismo da su one post-povijesni objekti.
*** Stavljamo pojam "priroda" pod navodnike jer se radi o problematičnom konceptu o čemu je bilo riječi u jednoj od ranijih objava. Sam Timothy Morton u zadnje vrijeme govori o "simbiotičkom realnom" što mi se čini kao dobro osmišljen koncept.